Kulturmiks BERLINSKI POUČAK

Postaju li stanovi novi izložbeni prostori?

Kako s jedne strane umjetnost dobiva patinu ekskluziviteta rezerviranog za multimilijardere, aukcijske kuće i elitne izložbene prostore koji si međusobno preprodaju financijsku magiju velikih autora, tako se neke druge izložbe povlače u privatni, intimni, svakodnevni milje. Eklatantni primjer – Berlin. Grad u kojem ljudi pretvaraju vlastite dnevne sobe, hodnike i kupaonice u instant galerije i gdje je svatko dobrodošao. Zagrebačka umjetnica s adresom u njemačkom glavnom gradu, Eve La Lune, upravo je organizirala takvo nešto

Nešto što će se teško zakotrljati u Parizu, pa čak i u Zagrebu, tj. ideja da je ljude moguće okupiti oko kolekcije umjetničkih djela posloženih u vlastitom stanu i kroz neobavezan razgovor uz piće i snack, u praktički obiteljskoj atmosferi, pogledati što visi na zidovima, u Berlinu postaje svakodnevni fenomen. U gradu koji vrvi umjetničkim tipovima, bez obzira na zasluženi ili nezasluženi pridjev, nije teško pronaći grupu ljudi i postaviti kolektivnu izložbu.

Upravo su se na to odlučili Eve La Lune i Paul Passgudauf postavivši skupinu umjetnika iz SAD-a, Velike Britanije i Berlina u stanu u središtu njemačke metropole i otvorili vrata svog intimnog prostora svima koji su na bilo koji način zainteresirani da ju vide. 'Interesira nas koncept mobilne galerije, da neki trenutni postav možemo seliti iz prostora u prostor, iz grada u grad, za što već imamo nekoliko ponuda. K tome, želimo predstaviti umjetnike koji tek stasaju, mada u postavu imamo i neke koji su već afirmirani. Poanta je okupiti ljude oko atmosfere drukčijeg izložbenog prostora, a ne oko ideje ili koncepta, što je način na koji posluju službene galerije', kaže Eve, inače porijeklom iz Zagreba.

Jasno, jednom kada se prostor galerije izmjesti iz javnih institucija u stanove, gubi se određeni publicitet, no prednosti su bjelodane. Ljudi koji dođu pogledati izložbu nisu suočeni s otuđenom kvadraturom javne sfere, ne pohode eksponate u nekom itinerariju i praktički razgovaraju o izložbi u isto vrijeme dok je i gledaju. 'Htjeli smo da se ljudi dokraja opuste, da se sve događa u totalno prijateljskom tonu, da si netko može uzeti čašu nekog pića, da pogleda nešto, priča s nekim sa strane, pa se opet vrati na drugi eksponat... da ne postoji distanca, kako između posjetitelja i prikazanog djela, tako i među posjetiteljima samima', priča Eve za koju je Berlin ne jedino, ali trenutačno idealno mjesto za projekte ovakvog tipa. Na kraju dodaje: 'Berlin je konstantno 'under construction', da ne spominjem kako je jedan od najeftinijih. Razvija se i predstavlja jako dobru platformu za kreativce.'

U Evinom stanu u Torstrasse do 22. ovog mjeseca mogu se tako razgledati slike, skulpture, video instalacije skupljene pod nazivom Néant Bleu, kada će biti organiziran i finissage tj. zatvaranje, dok će kolekcija potražiti neko novo tranzitno utočište.

Nama preostaje pitanje nije li vrijeme da aura nedodirljivosti i izolacije koja prati postave po renomiranim muzejima i galerijama, a kod prosječnog potrošača umjetnosti proizvodi sponatni osjećaj fascinacije bez obzira o čemu se radilo, bude nadopunjena dijametralno suprotnim kontekstom. Da šok koji će nas eventualno otvoriti za bilo kakvo promatračko iskustvo proizlazi iz činjenice da smo suočeni s radovima u najbliskijem, najintimnijem mogućem kontekstu. Da umjetnost nije poligon za proizvodnju snobova i razlučivanje društvenih stališa, već nešto što pripada svima i svakom mjestu.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još