U godišnju bilancu klasičnoglazbenih događanja može se krenuti iz niza smjerova. Može se, primjerice, usvojiti onaj uobičajeni revijalno-prpošni ton blagdanskog, a i ne samo tog perioda, te izdvojiti nekoliko biranih događaja koji će na kraju pružiti tu ciljanu sliku nadasve uspješne i zaokružene glazbene godine. Može se, s druge strane (i bitno legitimnije), krenuti od teme kroničnih problema hrvatske kulture, kao što su tromost, nereceptivnost i neodgovornost institucija, nezdrava ustaljenost programa, imena i repertoara, potpun nesrazmjer između 'razvikanih' događaja i njihove stvarne kvalitete itd… da bi se stiglo do posve suprotne, 'neblagdanske' vizure glazbenih događanja.

Zapravo, na klišeizirano pitanje o protekloj godini može se odgovoriti da je ona, poput mnogih prijašnjih, protekla mahom nezanimljivo te da ju je presjeklo tek nekoliko događaja uistinu vrijednih pažnje.

Gostovanja standardno drže visoko mjesto na godišnjoj ljestvici, a uglavnom se odvijaju u ciklusu Lisinski subotom. Iz godine na izmaku svakako bi valjalo prisjetiti se gostovanja Magdalene Kožene sa zanimljivim programom ranobaroknih pjesama, nastupa Bečkih simfoničara i virtuoznog violinista Vadima Rjepina te okašnjeli zagrebački debi kontratenora Maxa Emanuela Cenčića.

U ciklusu Svijet glazbe nastupio je pak veoma dobro raspoloženi Konzerthausorchester iz Berlina.

Kako je to već ustaljeno u domaćoj praksi, održan je tijekom godine niz prepoznatljivih revijalno-dobrotvorno-dekorativnih priredbi na kojima, nota bene, klasični glazbenici ionako igraju tek sporednu rolu.

No Muzički bijenale pobrinuo se, tijekom svoje jubilarne 50. godine postojanja, za iskorak iz tog nadasve predvidljivog obrasca iskazavši javno uvijek delikatnu, no prije svega tijesnu vezu politike i umjetnosti. Naime, u splitskom HNK-u dušobrižnički se odlučilo za odgodu praizvedbe opere 'Maršal' Silvija Foretića jer je koincidirala s haškom presudom hrvatskim generalima. Epilog aferice je znakovit. Korota je istekla nakon nešto više od mjesec dana, a djelo je potom brzo zašlo s repertoara splitskog kazališta.

Inače, operne produkcije nastavljaju ne pružati osobit optimizam. Tako je središnji projekt zagrebačkog HNK, Wagnerov 'Parsifal', ostvaren s polovičnim rezultatima, dok ostale operne produkcije te kazališne kuće nisu vrijedne posebnog spomena. Festivali su, u duhu recesije, skraćivali svoje programe. Dok je Zagrebački festival komorne glazbe uspio u komornijoj verziji zadržati više-manje jednaku razinu glazbene zanimljivosti, Splitsko ljeto, primjerice, našlo se na skliskom terenu srezanih sredstava, ali i gubitka iole koherentnog umjetničkog profila. Posljedice na sadržaj nisu bile nimalo benigne, što je uistinu šteta, jer se dobar primjer za suvremeno intoniran glazbeni festival ostvarenog integriteta nalazi u bliskom susjedstvu, u Mariboru.

Godine 2011. se u glazbenom svijetu slavila 200. godišnjica rođenja skladatelja Franza Liszta, što je, među ostalim, bila izvanredna prilika diskografskim kućama za prigodno preslaganje kataloga. A solidan posao na Lisztovoj ostavštini obavile su zajednički diskografske kuće Decca i Deutsche Grammophon na box-setu na kojem su ujedinili nekoliko kultnih interpretacija Lisztove razgranate pijanističke literature, one Krystiana Zimmermanna, Lazara Bermana, Claudija Arraua i Daniela Barenboima.

No uz povijesne snimke, niz je glazbenika izdalo svježe interpretacije Liszta. Dok je određeni broj pijanista tu tek prepoznao zgodnu priliku da se obračuna s njegovim virtuoznim pisanjem za klavir, francuski pijanist Pierre-Laurent Aimard realizirao je dvostruki album za DG koji svojom ambicioznošću i kvalitetom dobrano nadvisuje većinu sličnih hommagea.

Naime, Aimard je promatrao Liszta prije svega kao predvodnika budućih glazbenih smjernica, kako kroz formu, tako i kroz uporabu tonaliteta, te je njegova djela iz ciklusa Godine hodočašća i Sonatu u h-molu spario s djelima modernijih autora, poput Bartoka, Berga, Ravela, Skrjabina i Messiaena, otvorivši tako potentan i širok glazbeni horizont.

Na domaćem terenu u pamćenju svakako ostaje sjajna izvedba Drugog Lisztovog klavirskog koncerta makedonskog pijanista Simona Trpčeskog i Zagrebačke filharmonije s dirigentom Leopoldom Hagerom.

Inače, u diskografskoj kući Decca pokazali su da revijalna i prigodna blagdanska izdanja nisu nužno lišena sadržaja. Upravo suprotno, kroz dvadesetak svježih reizdanja poznatih opernih snimki, poput Wagnerove 'Walküre' u živoj izvedbi iz 1967. u Bayreuthu, Puccinijeve 'Tosce' s Pavarottijem i Mirellom Freni, Mozartovog 'Don Giovannija' s Brynom Terfelom u naslovnoj ulozi i Donizettijeve 'Lucije di Lammermoor' s Joan Sutherland, diskografi su dostojno završili godinu. Kompliment je to koji si hrvatske institucije ne mogu udijeliti.