FOTOGRAFIJSKA PUBLICISTIKA

Crno-bijelo u tonu

02.11.2011 u 11:02

Bionic
Reading

'Zagreb – skice za portret grada' nova je knjiga Stanka Abadžića, djelatnoga klasika hrvatske fotografije, tradicionalista s modernim senzibilitetom, fotografa s posebnim smislom za portretiranje gradova

Portretirao je tako Stanko Abadžić metropole Berlin, Pariz, Prag, ali i manje urbane cjeline po svijetu i u Hrvatskoj. Zagreb skicira fotografski, ako je suditi po njegovoj novoj knjizi, od 2006. pa do 2011. Time taj neumorni šetač s posebnim pogledom nasljeđuje velika imena hrvatske fotografije koja su se inspirirala Zagrebom. Gradom za koji se obično kaže da je fotogeničan, a pritom se zna zaboraviti kakvi su ga fotogenijalci obilazili, istraživali, pregledali uvijek s fotoaparatom na gotovs i radoznalim okom spremnim vidjeti ono naoko skriveno, a tako posebno, zapravo. Tridesetih godina pa sve do zreloga drugoga poraća i do naših dana fotografi hvataju Zagreb u svim njegovim alotropskim modifikacijama, ljeti, zimi, u proljetna jutra, u mokra jesenja predvečerja, po noći, kada kiši i kada sniježi, kada se na ulicama valja ugoda svakidašnjice ili neugoda siromaštva, prate lijepe žene i prosjake i sve tako u krug.

Od slavnoga Toše Dabca te manje poznata, ali podjednako zanimljiva Đure Janekovića, koji predano bilježe socijalu, do Milana Pavića, koji u Zagrebu najprije ispraća i dočekuje vojske, a onda stiže bilježiti doba kada nije bilo odmora dok je trajala obnova. Zatim je tu nezaobilazni bard gradske fotoreportaže Pavao Cajzek, koji snima sve ono što Dabac i Pavić nisu stigli, i to s podjednakim uspjehom, a što se nikad nije dovoljno zapazilo. Zagreb su snimali kasnije i fotografi sa strane, kao što su Ivo Eterović i Ivo Pervan, mediteranski proviđajući hrvatsku metropolu, a da ne zgriješimo dušu svakako valja spomenuti i velebnu monografiju Zagreba Nina Vranića, koji je od svih gradskih, znanih i neznanih, spomenika kulture pomnim fotografijskim indeksiranjem podigao fotomonografski monument Zagrebu bez premca u ovom dijelu svijeta. I sada dolazimo do Zagreba Stanka Abadžića. U njega nema mnogo ljudi u nekakvoj akciji po zagrebačkim ulicama, nema događanja u prvom smislu te riječi, a poznati simboli grada iz kulturne baštine, sakralni objekti, muzeji, uočljive znamenitosti, sve je to negdje zanemareno, jer Abadžić nam predstavlja svoj, a ne opći Zagreb koji ne može bez katedrale, kralja Tomislava i bana Jelačića.

Njegovi prizori s ulice nerijetko su upravo impregnirani duboko osobnim pogledom. Iz svega se vidi da je na tome nekome određenome mjestu nešto primijetio pa zabilježio baš Stanko Abadžić. Sva scena obično odiše ekskluzivnošću pogleda na njegov tihi zagrebački mikrokozmos. On je baš vidio dvije časne sestre kada su prolazile točno ispod velikoga grafita koji prikazuje Merilinkine usne napućene kao na poljubac. One to ne primjećuju, nego samo prolaze, idu dalje, a fotografija ostaje. On će tako naići i snimiti legendarnoga zagrebačkoga čuvara vremena, urara Lebarovića kako u svoju radnju u Maksimirskoj ulici unosi veliki Zifferblatt od poznatih zagrebačkih četverostranih, kockastih javnih satova sa zaobljenim rubovima. U izlogu urarnice vidi se i velika fotografija. Oni koji znaju gledati vidjet će i da se na toj fotografiji vidi kako su kola s konjskom zapregom došla na servisiranje Lebarovićeva sata na tadašnjem Trgu Republike, tamo negdje pedesetih. Snimio Pavao Cajzek. Možda i nehotičan hommage Pablu. No ima tu i još jedna sasvim hotimična posveta. Pod naslovom 'Hommage Toši Dabcu', Abadžić objavljuje sjajnu fotomontažu na Tošinu čuvenu fotografiju 'Dječak pred roloom' iz 1939. godine. U tipičnoj Dabčevoj fotografiji punoj svjetla i sjena dječak žuri iz desnoga ruba slike prema lijevom gdje se vidi da je zgrada s roloom na adresi Ilica 20. Abadžić pak slijeva pušta ženu koja na povodcu vodi jazavčara i koja kao da gleda u dječaka. Montirano, dakako, savršeno, ali tko zna gledati primijetit će da su sjene žene i psa suprotstavljene sjeni dječaka. Abadžić je mogao maknuti te sjene i veliku sjenu na pločniku, ali to bi onda bio falsifikat, a ne posveta.

A to je nezamislivo u crno-bijelom svijetu Stanka Abadžića, sve je tu u tonu koji nepogrešivo signalizira određeni ugođaj. 'Igra svjetla i sjene, koja je najdramatičnija u crno-bijelome, ono je po čemu su moj stil i tehnika najprepoznatljiviji', citira predgovornik Željko Zorica fotoumjetnika Stanka Abadžića iz teksta Richarda Pitnicka. I taj predgovor je potpuno u skladu s Abadžićevim fotografskim svjetonazorom. Pisan je bez uobičajenih kunsthistoričarskih filozofiranja koja u pravilu ostaju na analizi likovnosti fotografije, a to je samo jedan, doduše važan, valer svake fotografije. Nadahnut uvodni tekst Željka Zorice insajderskoga je pristupa, bavi se imanentnom analizom stvaralačkoga procesa umjetnika Stanka Abadžića. Njegov je tekst ponajprije vodička interpretacija fotoumjetnina, originalan esej o fotografskoj nostalgiji koji podsjeća na egzistencijalističku maksimu citirane Susan Sontag da su sve fotografije memento mori jer snimiti fotografiju znači sudjelovati u smrtnosti, ranjivosti i promjenjivosti neke druge osobe (ili stvari). Pa vjerojatno zato često na Abadžićevim fotografijama na pozadinskom fonu nalazimo išarane fasade, zanimljive grafite, obavijesne plakate koji svjedoče o hitroj prolaznosti svega.

Osim svega, ta crno-bijela fotografija nastajala je klasičnom, tradicionalnom metodom povećavanja, razvijanja, fiksiranja, kako se to više od stoljeća radilo, sve do silovita prodora elektronike i digitalije kao neumitna tehnološkoga napretka koji može svašta, ali ne može u gledatelja pobuditi onu pravu, fotografijsku, umjetnosnu nostalgiju. A bez toga se ne može pošteno portretirati grad. Ni skicirati.