Kulturmiks MEMORIJALNI CENTAR 911

Spomenik koji oplakuje žrtve i slavi pluralizam

Deset godina nakon 11. rujna 2001. godine, New York će se svojih žrtava prisjećati u Memorijalnom centru na mjestu nekadašnjeg World Trade Centra. Pobjednički rad izabran je među više od pet tisuća radova, a spomenik je tek nedavno dovršen nakon više godina borbe, prekoračenja i smanjenja budžeta (koji je u pet godina nabujao do gotovo milijardu dolara) i frenetičnog tempa na gradilištu. Danas će biti otvoren za obitelji žrtava na komemorativnoj svečanosti, a za javnost će vrata otvoriti sljedećeg dana. Prostorom dominiraju dva granitna bazena u temeljima blizanaca, na čijim su brončanim obodima urezana imena svih žrtava napada. Zasađeno je i 400 stabala močvarnog bijelog hrasta, koji čine zeleni krov podzemnog muzeja

Čemu služe spomenici žrtvama? Jesu li tu da produže žaljenje zbog gubitka, zbog izraza poštovanja ili zato da ograniče tugu pretvarajući je u mjesto javne pobožnosti? Ima li spomenik, prije svega, obvezu prema ožalošćenima ili takva mjesta trebaju biti ipak nešto više od prostora gdje žrtve zločina pronalaze utjehu? Prizivaju li memorijalna mjesta upute ili ih zabranjuju: moramo li na tom mjestu svi biti ožalošćeni, pognuti glave i zašutjeti u žalosti? Ili šuteći propuštamo priliku za promišljanje?

Ova pitanja postavlja ugledni britanski povjesničar umjetnosti Simon Schama analizirajući za Finacial Times Memorijalni centar 911 u New Yorku koji se danas otvara komemoracijom žrtvama napada.

Otisci praznine

Za mnoge od građana New Yorka ova pitanja nikad neće biti isključivo akademska: njima će 11. rujna uvijek biti više od povijesnog događaja. Na mjestu World Trade Centra pronalazit će imena svojih voljenih urezana na brončanim obodima dvaju bazena smještenih na temeljima blizanaca, u koje se ulijevaju slapovi. Imena žrtava po željama su obitelji okupljena i organizirana, kako dizajneri kažu, u 'smislenim grupama': skupine putnika, vatrogasaca, uredskih kolega – kao radne stanice ljudske košnice.
U smjernicama međunarodnog natječaja raspisanog 2003. godine bilo je izričito istaknuto da se svakoj žrtvi napada u New Yorku, Washingtonu i na letovima 11, 77, 93 i 175, kao i šestorma poginulima u terorističkom napadu 1993. mora odati počast. Prostor, pisalo je dalje, mora biti mjesto kontemplacije, a ostaci tornjeva moraju biti zauvijek izloženi. Više od pet tisuća radova prijavilo se na natječaj, a pobijedio je rad naslovljen 'Reflecting Absence' (Refleksija odsutnosti), tada gotovo anonimnog arhitekta Michaela Arada i dizajnera krajolika Petera Walkera koji je model moralnog takta i zaobilaženja poetskih interpretacija.
Igra dijaloga nalazi se u srcu njihova dizajna na Ground Zerou: između duboke tuge granita i animirane plaze ispunjene životom, vode koja stalno bježi i stalne regeneracija koju simbolizira rast 400 stabala močvarnih hrastova zasađenih na gornjoj razini.


Spomenik u tkivu New Yorka

Tri tisuće imena ljudi, žena i djece ubijenih u napadima 11. rujna 2001. i 26. veljače 1993. ispisana su na brončanim parpetima oko dvaju bazena, a dizajn pruža izravan odnos između imena žrtava, vode i posjetitelja. Imena se mogu dodirnuti, napraviti papirnati otisak, kroz izrezana slova imena posjetitelji će gledati na vodu, a noću će svjetlo sjati kroz šupljine kako bi se na vodi stvorilo svako slovo imena. Praznim otiscima dizajneri podsjećaju na strašan gubitak i tu je jednostavnost emocije pobijedila klasičnu estetiku.

Stabla su zasađena u nemilosrdnim vojničkim redovima, oko tamnih granitnih ploča koje podsjećaju na grobnicu, pa taj prostor zove na žalost više nego što biste zapravo željeli, pogotovo jer će listopadni hrastovi ogoljeti za dugih nemilosrdnih zimskih mjeseci u New Yorku kad će vjetrovi s Hudsona šuštati kroz opalo lišće uz prigušeni zvuk slapova čija voda otječe u crnu granitnu rupu u bazenima, piše Schama.

Memorijalni centar je dizajniran, piše u autorskom radu, kao mjesto meditacije, ali istodobno pripada i gradu i sjećanjima. Lociran je na razini ulice i dopušta integraciju s tkivom grada te poziva građana New Yorka i posjetitelje da u centar ulaze svakodnevno. Memorijalni centar nije izoliran od ostatka grada, nego živi dio New Yorka.
Autori spomenika, Arad i Walker, koji se nisu htjeli potpisati ni na jednom mjestu u memorijalnom centru, razumjeli su da se odsutnost nikada ne može oslikati osim kao fantomska vizija, pa će tako refleksija koju će potaknuti njihov rad biti više filozofska nego optička, piše Schama.

No Arad i Walker znaju da će mnogi doći do spomenika zbog žaljenja, pa čina empatije, ali da će ovim prostorom hodati i oni nesvjesni užasa koji se dogodio. Šok će doživjeti u muzeju sa sadržajima koji objašnjavaju što se dogodilo 11. rujna 2001. godine, ali i koji čuva zbirku onih predmeta koji su ostali za žrtvama: spaljeni telefoni, ostaci rasparane odjeće i osobna svjedočanstva. Muzej se neće otvoriti do 2012. godine, ali u njegovu su gracioznu armaturu ugrađeni ostaci rebraste čelične strukture blizanaca.

No može li običan čelik govoriti? I treba li još nešto memorijalni centar reći? Ne postoje vrijednosno neutralni spomenici. Junaci i heroji, vojskovođe i političari mogu biti rječiti ili tihi, ali kako se sjetiti Joa i Jane? Koje riječi oni izgovaraju dok ih se prisjećamo?

Poruka evanđelistima etnički čistog

To je čovječanstvo naučilo u 20. stoljeću kada su u strašnim svirepostima najviše stradali obični ljudi. Kako odati počast onome tko je stradao u plinskim komorama, u blatnom rovu ili ispod ruševina Conventryja ili Dresdena?
Najuspješniji su spomenici, tvrdi autor, oni koji su simbolična inverzija onog što se pokušalo uništiti. I budući da u memorijalnim centrima moramo žaliti, ali i govoriti, možda je najviši princip, tako drag kozmopolitskom i sekularnom New Yorku, a tako još uvijek nepoznat naoružanim evanđelistima ideje etnički čistog – fanatičnim vojnicima džihada ili rasističkom Skandinavc - onaj na kojem je imigrantska republika New York utemeljen – pluralizam.

Veličanstvena nečistoća kozmopolitizma slavi se u ovom memorijalnom centru, zaključuje Simon Schama podsjećajući na neka imena žrtava urezana na spomeniku: Shakhar Kumar, Whitfield West Jr, Marianne Liquori Simone, Helen Crossin Kittle i njezino nerođeno dijete… Glazba tih imena je vjerojatno jedino glasna poruka koja svijetu treba, piše Financial Times.

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još