Kulturmiks BEJAHAD

Austrija se vrlo kasno suočila s holokaustom

U sklopu dvanaeste po redu Židovske kulturne scene Bejahad, predstavila se zajednica Židova iz Beča

Najprije je održano predavanje austrijske novinarke i publicistkinje Johanne Nittenberg 'Židovi Beča'. Joanna Nittenberg završila je studij germanistike 1971. na Sveučilištu u Beču s temom 'Kurt Tucholsky i sukob s Vajmarškom republikom u svijetu'.

Godine 2005. primila je zlatnu nagradu grada Beča. Radila je u redakciji kulture austrijske nacionalne televizije, a od 1974. je glavna urednica i publicistkinja časopisa Ilustrirani novi svijet' koji je ustanovio Theodor Herzl, otac cionizma. Časopis je nezavisan i ne predstavlja nikakvu židovsku zajednicu, pa je u uređivanju jako važna sloboda, a časopis se politički rečeno nalazi u centru. Časopis služi kao most između Izraela i Austrije te, između ostalog, iz zaborava izvlači pisce i umjetnike koji su stradali u holokaustu.

Predavačica je govorila o životu Židova u Beču od 1945. do danas. Prema njezinim istraživanjima u Beču živi između 12.000 i 15.000 Židova od kojih je 8.000 registrirano u Židovskoj općini. O dimenziji holokausta u Beču i Austriji govori podatak da je kada je Hitler došao na vlast u Njemačkoj, u Beču živjelo 176.034 Židova, što je činilo čak 9,1 posto populacije glavnog austrijskog grada. Nakon rata, prilikom prvog opsežnog popisa stanovništva 1951. bilo je 9.000 Židova, ali su već tada dolazili izbjeglice iz bivšeg SSSR-a.

Godine 1945, zapravo, nitko nije vjerovao da će Židovi opet imati plodan ili bilo kakav život u Beču. Nakon rata, saveznici, austrijske vlasti i sami Židovi su imali zajednički plan da se Židove prebaci odnosno iseli u Izrael. Ostalo je jako malo i malo ih se vratilo iz konc logora ili izbjeglištvu (Švicarska, na primjer). Oni koji su ostali naišli su na političku klimu negacije austrijske odgovornosti u holokaustu gdje je službena pozicija glasila da je Austrija bila ne kolaboracionist već prva žrtva nacizma. Dva su politička događaja promijenila situaciju. Godine 1970. austrijski Židov Bruno Krayski izabran za austrijskog kancelara, što je pomoglo obnavljanju diplomatskih odnosa s Izraelom. Ali Krajski je imao ambivalentan odnos prema židovskom identitetu, a veći je skandal bio kada se saznalo da u kabinetu zapošljava čak četvero bivša nacistička vojnika i funkcionara. Drugi je događaj kada je Kurt Waldheim (od 1968. do 1970. godine je ministar vanjskih poslova Austrije, a od 1972. do 1982. godine generalni tajnik UN-a) postao meta žestokih kritika jer se otkrila njegova nacistička prošlost na što je on kazao, opravdavajući se, da je samo 'obavljao svoju dužnost'.

To nije moglo ići zajedno s tezom da je Austrija samo bila žrtva nacizma pa je počela žustra, kasna i teška i mučna rasprava unutar austrijskog društva o ulozi zemlje u nacizmu. Rasprava koja, na primjer, još nije na pravi način vođena ni u Hrvatskoj, kako je primijećeno na ovom i na drugim Bejahadima. Konačno, kancelar, socijaldemokrat Franz Vranitzky (na položaju od 1986. do 1997) priznao je krivnju Austrije u II. svjetskom ratu, što je u velikome pomoglo da iz Izraela stigne pomoć Židovima Beča i Austrije. Zajednica Židova u Beču je naglo narasla pridošlicama iz bivšeg SSSR-a te drugom generacijom integriranih Židova. Koliko je opet važna i utjecajna govori podatak da su u srpnju ove godine organizirali europsku Makabijadu (židovske olimpijske igre). Nakon predavanja uslijedio je film 'Massel und Schlamassel', duhoviti dokumentarac o židovskom humoru.

U popodnevnom dijelu programa čulo se poticajno predavanje beogradskog germaniste i pisca Ivana Ivanje (već predstavljenog u ovim izvještajima iz Opatije) 'Beč i njegovi Židovi'. Ivanji je pripremio odličan esej o Židovima koji su ili rođeni ili živjeli i radili u Beču. Najčešće pridošlice iz habsburških zemalja ili Rusije te je za tportal izrekao prilično oštru ocjenu o tome da je tadašnja, antisemitska Austrija bila (neki kažu i djelomice ostala) marionetska država koja se odlično snalazi u hororu. Od važnih austrijskih Židova svakako valja spomenuti oca psihoterapije, neurologa i psihologa Sigmunda Freuda, psihoterapeuta Alfreda Adlera, filozofa Martina Bubera, spisatelja Huga von Hofmannstala te genijalnog skladatelja Gustava Mahlera.

Ivanji nije mogao, a da ne spomene i jednog zloglasno poznatog Austrijanca, Herberta Andorfera, koji je bio komandant nacističkog logora Sajmište kod Beograda gdje je umorio najmanje 7.500 Židova (u suradnji s tadašnjim srbijanskim vlastima u doba premijera Nedića), a zbog čega je osuđen na samo 30 mjeseci zatvora, i to tek 1996. kada je imao 85. godina starosti (umro je 2008. u dobi od 97 godina).

Kada je već riječ o Austrijancima i nacizmu, manje je poznata činjenica da je u redovima Gestapa i SS-a bilo puno više Austrijanaca nego Nijemaca. Andorfer je i 'zaslužan' za izum koji su nacisti kasnije usavršili u svojim logorima: zatvarao je Židove u vagonima i usmrćivao ih je plinom. Djeci je najprije davao čokoladice da budu mirniji. U nastavku je emitiran dokumentarni film 'Zoro’s Bar Mitzwa' o uvođenju mladog austrijskog Židova Zoroa u punopravnost židovske vjerske zajednice (što se događa kod 13. rođendana ceremonijom nazvanom Bar Mitzwa na kojoj momak počinje u sinagogi čitati iz svitaka Tore te je nakon toga već smatran odraslim čovjekom).

Večer je završena nastupom 'Roman Grinberg Band' iz Beča koja je ponudila vrlo britku klezmer i kabaret glazbu.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još