U glazbenom programu Splitskog ljeta, ove godine uglavnom lišenog zvučnijih gostovanja koja su tijekom proteklih izdanja značajno doprinosila kvaliteti festivala, orkestar HNK Split, pod vodstvom Nikše Bareze, preuzeo je na sebe zahtjevni zadatak u koncertu naslovljenom Slaveći Liszta i Mahlera. U godini u kojoj se slavi 200. godišnjica rođenja Franza Liszta i 100. godišnjica smrti Gustava Mahlera, ravnatelj Nikša Bareza odlučio je predstaviti amblematska djela iz njihovog opusa.

Tako je u prvom dijelu koncerta kao solist uz Orkestar HNK Split nastupio američko-hrvatski pijanist Kemal Gekić s Lisztovim prvim klavirskim koncertom u Es-duru. U izazovnoj i virtuoznoj kompoziciji, u kojoj skoro da i nema pauze među stavcima, solist je ostavio veoma neujednačeni dojam, pojačan sklonošću k prejakom akcentuiranju te veoma proizvoljnim interpretacijama dinamičkih oznaka koje su nužno razbijale glazbenu frazu dovodeći je povremeno do nelogičnih kontrasta.

Naime, Lisztova zahtjevna glazbena literatura zahtijeva prije svega disciplinu, a tek potom virtuozno umijeće, no ona je izostala kako kod solista, tako i u orkestralnoj pratnji. Orkestar, sa značajnim rasponom između puhačke, posebice limene, i gudačke sekcije nije mogao puno pomoći jednoj razmrvljenoj i nefokusiranoj izvedbi, koja je završila u nepotrebno bučnom bravuroznom zadnjem stavku, Allegro marziale animato. Lisztova serenada, nastala kao transkripcija Schubertove skladbe, odabrana za bis, donijela je nešto suptilnije dinamičke varijacije kod pijanista.

Konačni dojam večeri ipak je nešto popravila izvedba Mahlerove Četvrte simfonije u G-duru, u kojem je sopranska dionica zadnjeg stavka, označenog kao Sehr behaglich, povjerena Ivani Lazar s pjesmom Nebeski život (Das himmlische Leben), koja je kompozitoru poslužila kao programatska odrednica simfonije.

S orkestrom, nenaviknutim na simfonijski repertoar, posebice Mahlerovog obima (1994. godine je posljednji put izvedena Mahlerova Druga simfonija u Splitu), Nikša Bareza ostvario je, u kratkom roku i uz niz očitih ograničenja, vjerojatno najadekvatnije rješenje. Rafiniranost tona ili transparentnost orkestralnih sekcija, koji bi bili sine qua non u Mahlerovoj, možda i najklasičnijoj i često izvođenoj simfoniji, naglašenog elegijskog ugođaja s bitno stišanijim orkestralnim zamahom no u ostalim simfonijama, teško su mogli biti na visini. No na koncu zadržana je koherencija 60-minutne skladbe, a orkestar je pokazao nešto više discipline nego u prvom dijelu.

Dobra strana koncerta bila je relativno dobra popunjenost kazališne zgrade, a publika, unatoč tendenciji pljeskanja među stavcima, ukazala je svojom prisutnošću da bi možda u budućnosti i odslušala nešto simfonijskog repertoara. Pod uvjetom da se u budućnosti netko odluči iole ozbiljnije posvetiti glazbenom životu Splita.