Kulturmiks INTERVJU: ERWAN BOUROULLEC

Dizajn je previše zapadnjački, pa i kolonizatorski

Pred prepunim kinom Europom u Zagrebu održao je predavanje francuski dizajner Erwan Bouroullec, koji zajedno s bratom Ronanom, čini jednu od zapaženijih i zapravo nezaobilaznih pojava na aktualnoj dizajnerskoj sceni

Kroz brojne suradnje s većinom relevantnih proizvođača (Vitra, Kartell, Magis, Flos, Cappellini) rad Bouroullecovih privukao je pažnju nizom zanimljivih, ponekad i neortodoksnih rješenja koja su se relativno brzo istaknula na zasićenom tržištu današnjice. Modularnost, fleksibilnost, tehnička suverenost, velika pažnja posvećena krajnjem korisniku, neke su od osobina koje se uobičajeno vezuju uz njihov rad. No dok su standardni elementi s njihovim potpisom, stolci, stolovi, police zauzeli visoko mjesto na listi želja dizajnerske publike, upravo su njihovi projekti u kojima razvijaju nove tipologije, kao što su pregrade od filca ili pomični, poluprozirni paravani izazvali pristojnu dozu znatiželje. Upravo je taj izlazak iz standardne tipologije nagnao kustosa Garetha Williamsa na izjavu kako njihov rad 'sadrži uravnoteženu napetost između apsolutne kontrole nad medijem i posvemašnjeg nepoštivanja konvencija'.

Došavši na poziv kompanije Hansgrohe Axor za koju su realizirali kupaonicu, Erwan Bouroullec osvrnuo se ne neke od glavnih preokupacija dizajnerskog dua.

Status dizajnera kao medijske zvijezde relativno je nov, a proces je započeo negdje osamdesetih godina naglom medijatizacijom profesije, što nikako nije bio slučaj prije, kada je proizvod uglavnom bio u prvom planu, a manje lik dizajnera. Kako vi osobno gledate na novi lik dizajnera kao medijske senzacije per se?

Medijski prostor, koliko god bio kodiran, ipak pruža određeni manevarski prostor da bi se progovorilo o projektima. Mog brata i mene to zapravo pretjerano ne zabrinjava i to nas s jedne strane primorava da i mi komuniciramo s možda nekom širom publikom. Istina je da je taj dio eksploatacije vlastite slike neizbježan, no ako se zadrži dobra mjera, može se prije svega kvalitetno govoriti o dizajnu. Rekao bih da mi se taj proces medijatizacije čini relativno legitimnim, jer ga se može iskoristiti da se govori čak i o manjim projektima koji bi teško možda doprli do neke šire publike.

Izjaviti da je danas svijet dizajna okrenut konstantnoj i neumornoj proizvodnji novih objekata, često vizualno spektakularnih, ne čini se pretjeranom. Čini mi se pa pred tom masovnom produkcijom sjajnih objekata, koje svako nekoliko mjeseci zamjenjuju novi, relativno dobro opirete?

Treba odmah reći da postoji velik nesklad između onoga što se predstavlja i onog što se zaista na koncu proizvede. Mi smo na početku naše karijere, kad smo radili za Cappellini, razvijali uglavnom prototipove. Ovisno o reakciji publike, odlučivalo se o tome hoće li se ići u proizvodnju, no ponekad je i reakcija publike usmjeravala kako će izgledati konačni proizvod. Iako se na kraju proces svodi na odgovornost dizajnera i valja priznati da ipak postoji određena doza frivolnosti danas u dizajnu. U stvarnosti dizajna, početno uzbuđenje se nužno filtrira kroz niz jasno mjerljivih čimbenika kao što su prolaz na tržištu, za razliku od, primjerice, suvremene umjetnosti, gdje spekulacija igra puno veću ulogu. Čini mi se da je dizajn ponekad odveć zapadnjački, čak i kolonizatorski prije svega kroz njegovanje uvijek istih elemenata kao što su stolac, stol, fotelja. Htio bih da u budućnosti riječ dizajn bude korištena poput sintagme 'organic food', da funkcionira poput etikete koja podrazumijeva kako odgovornost proizvođača, tako i odgovornost konzumenta. U tom kontekstu, frivolnost se može pokazati kao opasna.

Iako je danas u praksi dizajn iznimno internacionalan sa suradnjama između proizvođača i timova dizajnera, on se i dalje često spominje kao nacionalna disciplina. Nekoć se govorilo o uzoritoj talijanskoj školi, a danas se vaš rad često nalazi na vrhu liste kad se govori o francuskom dizajnu. Kako reagirate na te nacionalne etikete?

Francuska zapravo i nema tradiciju dizajna, već dekorativnih umjetnosti. Ta ideja dekoratera nas i danas pomalo plaši. Naš rad Algue za Vitru se tako gleda često dvojako, kao konceptualni objekt, ali i kao vježba u dekoraciji. Zapravo, čini mi se da je u drugim nacijama situacija nešto opuštenija. Tako nema toliko potrebe isticati da je Marc Newson Australac, a Jasper Morrison Englez.

Biste li se složili da vaš rad ponekad više ide u smjeru otkrivanja novih tipologija nego u smislu razvijanja već postojećih formi i elemenata, posebice kada se radi o pomičnim pregradama od filca ili o prozirnim paravanima koje korisnik može slagati po vlastitoj volji?


Naš je dojam da nismo napravili dovoljno objekata, a radili smo možda i previše komada namještaja. Kada radite stol ili stolac, suočeni ste s najviše normi, s najviše ograničenja. Stolac je negdje i simbol zapadnjačke kulture. U Japanu ili Africi taj element uopće nije toliko dominantan. A kad dovodimo u pitanje postojeće tipologije, to više ulazi u okvir arhitekture interijera. Ponekad se istraživanje odvija i u suprotnom smjeru, primjerice kada smo razvijali sustav uredskog namještaja za Vitru, htjeli smo se pod svaku cijenu odmaknuti od usko specijaliziranih postojećih uredskih sustava prema jednoj otvorenoj platformi, koja se može sama slagati. Cilj nam je zapravo da se naši objekti preobraze jednom kad uđu u svakodnevnu uporabu.

Paralelno razvijate masovne, industrijske proizvode kao i one galerijske, u malim edicijama. Naspram rastućeg 'art dizajn' tržišta koje je posljednjih godina iznijelo niz obijesno skupih i posve nefunkcionalnih predmeta, je li moguće taj galerijski okvir i dalje držati kao prostor legitimnog istraživanja dizajnera?

Mislim da je jako važno da u galerijskom prostoru zadržimo taj otvoreni prostor istraživanja, koji ne prate tolika ograničenja. Iako je ono ponekad naivno, jer nastojite razviti nemoguće, istovremeno je esencijalno za srastanje dizajnera, da okuša vlastite granice te po potrebi dođe i do zida. Upravo se kroz taj neinhibirani okvir može doći do rješenja koja će kasnije pokazati veoma korisnim u masovnoj proizvodnji. Tako smo lampe, koje smo inicijalno predstavili u pariškoj galeriji Kreo, danas uspjeli razviti do pravog masovnog proizvoda za Flos. Taj je proces pratio niz preinaka i premišljanja, no do njega ne bismo došli da nismo razvili samu ideju do kraja. Ponekad rad u galeriji ostaje samo to, no to je neizostavni dio procesa. Što se tiče samog art tržišta, istina je da se pojavila prezasićenost luksuznim predmetima, koja može lako dovesti dizajnera do gubitka ikakvog legitimiteta. U onom plemenitijem smislu, galerijski dizajn mogao bi funkcionirati poput visoke mode naspram prêt-à-portera. Iako ne toliko funkcionalan, jednako je bitan.

U Zagrebu je izložen vaš projekt kupaonice za Hansgrohe Axor. Kao i niz vaših prijašnjih radova, ostavlja velik prostor krajnjem korisniku koji može slagati elemente po vlastitim potrebama, police, slavine, držače... Takva praksa nominalno zvuči veoma permisivno i inkluzivno; je li reakcija publike na razini očekivanja?

Ponekad upravo ta mogućnost širokog izbora i osobne primjene plaši ljude. Radi se o jednom dugom procesu koji ne donosi rezultate onom brzinom kojom bismo mi to možda željeli. Publika je često zatvorena u gotovim okvirima prepakiranih proizvoda, a za izvesti je na teren na kojem samostalno odlučuje, a dizajner je tek ta figura koja predlaže, a ne determinira, trebat će sigurno još mnogo truda svih aktera u dizajnu.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još