Kulturmiks KLASIČNA DISKOGRAFIJA

Pjevačka elita današnjice

Iako na suprotnim stranama stilskih izričaja, novi albumi talijanskog bas-baritona Ildebranda d'Arcangela posvećenog Mozartu te njemačkog basa Renéa Papea posvećenog Wagneru (oba u izdanju Deutsche Grammophonea) samo su potvrdili njihovo uzorito mjesto među pjevačkom elitom današnjice

Idealno govoreći, standardni prosede u kojem etablirani pjevač posvećuje u cijelosti solistički album samo jednom kompozitoru ne bi se trebao oslanjati samo na utabanost repertoara ili na ugled interpreta. Uz bliski odnos koji pjevač njeguje sa skladateljem i određenim stilom, album ne bi smio biti samo kompilacija prijašnjeg scenskog iskustva, već bi prije svega trebao iznijeti novi interpretativni nanos, što je posebice bitno kada se radi o dobro poznatom repertoaru. U tom pogledu, nova izdanja Deutsche Grammophonea uglavnom uspijevaju opravdavati najave.

Delikatni Mozart

Nakon premijernog albuma posvećenog Handelu, talijanski bas bariton Ildebrando d'Arcangelo svoj je drugi album u cijelosti posvetio skladatelju s čijim je opusom vjerojatno i najtješnje povezan otkad je 1994. nastupio kao Leporello u 'Don Giovanniju' pod Gardinerovom palicom u Parmi. Na albumu su predstavljeni dobro znani ulomci iz slavne trilogije Da Ponte/Mozart, arije Leporella i Don Giovannija iz istoimene opere, Figara i Grofa iz 'Figarovog pira' te Guglielma iz 'Cosi Fan Tutte'. I dok se d'Arcangelo vidno bolje snalazi u ulogama koje je niz puta tumačio na scenama Scale i Metropolitana, prije svega Leporella i Figara, album donosi i nekoliko raritetnih koncertnih arija, virtuoznih tours de force, kao dobrodošli odmak od željeznog repertoara. Uz solidnu podršku orkestra Teatra Regio di Torino i dirigenta Gianandree Nosede, album funkcionira kao pristojni sukus Mozartova repertoara za duboki muški glas. Talijanski pjevač, poznat po zavidnoj scenskoj karizmi, uglavnom se dobro obračunava s vokalnim zahtjevima Mozartovih partitura, a deliktna i inherentna dramatičnost, prisutna u svakom od predstavljenih ulomaka i scena, donekle je utišana.

Utjeha za vagnerijance

Fadil Berisha/ Deutsche Grammophonea
Rene Pape, suvremeni 'vagnerijanski' interpret
Na drugoj strani spektra je novi album njemačkog basa Renéa Papea, posvećen Wagneru, a koji je domaća publika imala prilike upoznati kao izvrsnog Borisa Godunova u istoimenoj operi Musorgskog u prijenosu iz Metropolitana.
Iako se već desetljećima standardno ponavlja kako su vagnerijanski glasovi iznimno rijetki, a i kada se pojave, traju kratko. Novi album Renéa Papea u tom se pogledu otkriva kao bitno rastrježnjenje brojnim vagnerijacima koji mogu odahnuti jer njihov omiljeni kompozitor danas ima suverenog interpreta.

Podnaslovljen kao 'njemački bel canto', album revitalizira staru izjavu slavne Lili Lehmann, koja je svojedobno pjevala na prvom izdanju festivala u Bayreuthu 1876, prema kojoj oni koji umiju pjevati Mozarta spremni su i za Wagnera. Istina, gusta Wagnerova orkestracija traži potentan glas, no ni u kom pogledu to ne znači ekscesivnu uporabu fortissima ili gubljenje nijansi. Pomno dozirane dinamičke gradacije i besprijekorna dikcija u kombinaciji sa zrelim vokalom koji se bez vidnih problema izdiže nad orkestrom, čine danas od Papea s punim pravom neizostavnog vagnerijanskog interpreta, standardno malobrojnu i dragocjenu kategoriju.

Bilo kao bog Wotan u 'Die Walküre', Hans Sachs u 'Majstorima pjevačima', Wolfram u 'Tannhäuseru', Kralj Henrik u 'Lohengrinu' te Guernemanz u 'Parsifalu' (s Placidom Domingom u ulozi Parsifala), René Pape s novim albumom posve opravdava titulu jednog od najboljih basso cantante našeg vremena. Iskusni vagnerijanski dirigent Daniel Barenboim s berlinskim orkestrom Staatskapelle idealni je partner na novoj snimci koja može poslužiti kao topla utjeha svim vagnerijancima.

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još