Kao što se uvijek spominje, prvi pisani spomen glavnoga grada Hrvatske je iz 1094. godine kada je na Kaptolu osnovana biskupija, a svojevrsna zagrebačka filmska Zlatna bula je crno-bijeli dokumentarac 'Kavana Corso' iz 1915. godine koji je snimio, pa i producirao, očito, Josip Halla.

Filmić počinje tako da kroz prozorsko staklo prikazuje nagurane ljude, dječurliju koja se naviruje u kavanu i domahuje snimatelju, a kavana je prepuna, konobar se jedva probija s ponudom, gosti piju, čitaju novine, kamera panoramski kruži po interijeru i prikazuje dame i austrougarske časnike, uparađenu gospodu i već zaboravljenu galeriju, a sa strane se vidi, ali se ne čuje, orkestar. Iz najavnice se doznaje da se tu održava Dnevni koncert bečke salonske glazbe. Snimatelj i režiser Josip Halla te dvije minute iz povijesti kavane Corso nije mogao ni slutiti da će ta kavana nakon više od pola stoljeća postati mitsko mjesto hrvatskoga filma gdje će zasjedati pod predsjedanjem legendarnoga filmskoga kritičara Vladimira Vukovića filmaši koji će obilježiti dvadeseto stoljeće hrvatskoga filma i proći u sadašnji milenij do dana današnjega. Na samom kraju tih povijesnih dvije minute kamera se okreće prema eksterijeru – Ilica i fotografska radnja s firmom Atelier Mosinger. Film je Halla snimio, kako doznajemo iz veoma instruktivne bilješke uz DVD Carmen Lhotke, na nitratnoj 35-milimetarskoj filmskoj vrpci, a rekonstruiran je iz 35-milimetarske netonske kopije i onda presnimljen na acetatnu filmsku vrpcu.

Godine 1918. isti snimatelj Halla snima na crno-bijeloj filmskoj vrpci film 'General Maister'. General priseže ispred mnoštva časnika, dižu se sablje i ruke. Mimohod jugoslavenske vojske (vojske Narodnoga vijeća) na Zrinjevcu filmogenična je parada konjanika, pješačkih postrojbi, vojne glazbe, pa čak i mornara, okupljeno građanstvo aplaudira, dužnosnici, svećenici, sve vrste svečano odjevenih uglednika. U finalu toga dokumentarca koji po sadržaju sliči budućim, a danas već davno bivšim žurnalima, pojavljuje se sam vojvoda Mišić koji u pratnji časnika pješke predvodi postrojbe srpske vojske. Sve ostalo je povijest manje svečano snimljena i proživljena.

No film 'Komadić savske sezone' proizveo je Oktavijan Miletić, kasnije veliko hrvatsko filmsko ime. U svega tri minute iz 1927. godine predstavlja vesele kupališne zgode na tada čistoj Savi. Cure i dečki, dame i gospoda skaču u vodu, plivaju spuštaju se toboganom, prikazuju svoje tjelovježbeničke sposobnosti hvatajući se za palac jedne noge dok uspijevaju stajati samo na drugoj. Tu se pojavljuju i prvi filmski trikovi s vrtnjom vrpce unatrag, pa tako kupači iskaču iz mora i klize uz tobogan. Od toga filma sačuvana je 9,5-milimetarska filmska vrpca koja je posebnim povećavanjem presnimljena na 35-milimetarsku acetatnu filmsku vrpcu.

Desetoga travnja 1927. održan je u Zagrebu Prvi kongres gradova kraljevine Jugoslavije i tom je prilikom snimljen dvominutni film koji prikazuje dolazak Načelnika ii zastupnika na Zbor. Pojavljuje se u njemu zacijelo mnogo tada važnih ličnosti, ali nisu nikako imenovani. Film je, proizveden na 35-milimetarskoj vrpci, a napominje se u popratnom tekstu da je izvornik u Jugoslavenskoj kinoteci. Iz netonske 16-milimetarske kopije rekonstruirano je zamjensko izvorno filmsko gradivo. Mnogo je truda uloženo u sve te rekonstrukcije da bi se dosegla potpuna izvornost tih filmskih artefakta, ali postavlja se i pitanje ne bi li trebalo za prikazivanje široj publici, s posebno istaknutom napomenom o naknadnosti, ipak dodati odgovarajuće glazbene pratnje i dosnimiti glas komentatora s nekim potrebnim tumačenjima.

Dobar je primjer za to jedini tonski film na ovom izdanju Ban Josip Šilović. Način na koji i, dakako, što govori čini taj dvominutac najzanimljivijim na cijelom DVD-u iako ne obiluje nikakvim vizualnim senzacijama kao ostali filmovi kao što su 'Zagreb i njegove znamenitosti', 'Svečani pogreb Matka Laginje', 'Automoto trke u Zagrebu' i 'Otvorenje zagrebačkoga zbora'.
Filmovi 'Skijanje na Cmroku' Oktavijana Miletića i 'Maksimir i zoološki vrtić' te G'radski zoološki vrt' posebne su dokumentarne vrijednosti i visoko profesionalno snimljeni. Šteta što i na njih nije položena neka glazbena pratnja, makar samo neko klavirsko preludiranje, ponavljam, s onom napomenom o naknadnosti.

Veliku dokumentarnu vrijednost za povijest sporta ima film Miljenka Paspe 'Balkanske igre u Zagrebu'. Ali, i on bi, mada ima nekih pisanih objašnjenja u njemu, itekako dobio na informativnosti dodanim komentarima, pa zašto i ne, glasovima današnjih sportskih komentatora. Tim više što autor, dvije godine nakon rečenih igara pod olimpijskim znamenjem, snima po zagrebačkim ulicama obilazeći najvažnije gradske znamenitosti kao što su Katedrala, Zrinjevac, Umjetnički paviljon, kazalište, Sveučilište, Maksimir, Tuškanac. Iako su te lokacije viđene i u drugih onovremenih autora, zanimljivost je njegova u tome što on snima i uspinjaču, Gornji grad, palaču Dverce, crkvu Sv. Katarine tako da je Zagreb 1936. film koji je na neki način prvi turistički spot prospekt današnje metropole. (Samo da se i njemu još priloži kakav ton.)

Nadajmo se da će ovo vrijedno izdanje, napravljeno očito s mnogo profesionalnog i znalačkoga truda, u drugom dijelu biti ojačano i na tom informativnom dijelu i s više okrenutosti prema prikazivanju onoj čuvenoj široj publici.
Na ovom DVD izdanju još su dva iznimno vrijedna djela – fotografije Zagreba i važni dokumenti od 1915. do 1945. godine. Ipak i taj sjajan odabir i prezentacija materijala zahtijevaju više objašnjenja i atribucija.