Kulturmiks VENECIJANSKI BIJENALE

Nenametljivo drukčiji hrvatski paviljon

Na sajmu suvremene umjetnosti i taština, kakav je Venecijanski bijenale, bez obzira na veličinu i ekonomsku moć pojedine države, pa čak i bez obzira na to ima li 'svoj' paviljon ili ne, nije lako ostati primijećen

Što ne propustiti na Bijenalu

Pored 'hrvatskog paviljona', te nagrađenog njemačkog, svakako treba pogledati i poljski, s tri izuzetna filma o fašizmu koje potpisuje Yael Bartana, umjetnica rođena u Izraelu. Oni koji imaju vremena za stajanje u redu, mogu ga potrošiti na čekanje ispred paviljona Velike Britanije, ali isto vrijeme mogu potrošiti na Švicarsku i Francusku, a u američki paviljon ne treba ni ulaziti s obzirom na to da u njega nije stao ni glavni eksponatski adut, prevrnuti tenk.

U sklopu središnje međunarodne izložbe prigodne teme 'ILLUMInations', koju je kurirala Bice Curiger, ne treba zaobići 'Satove', nagrađeni rad američkog umjetnika Christiana Marclayja. Riječ je o fascinantnoj montaži kadrova satova iz najrazličitijih filmova, koji zaista pokazuje – točno vrijeme.

Progresija te manifestacije trajna je, ali se na sreću ima još gdje širiti, vjerojatno na radost umjetnika koji si sudjelovanje mogu upisati u radnu biografiju, ali ne i posjetitelja, koji od svega toga malo što imaju. Ustvari, Bijenale je sam po sebi, pogotovo u vrijeme svečanog otvaranja, zanimljiviji kao socijalna činjenica, svojevrsna globalna špica svijeta umjetnosti.

U nepreglednoj količini radova u najnevjerojatnijim mjerilima, pronalazimo monumentalne betonske rekreacije simbola svjetskih metropola, no i minijaturne, u svemu tome blještavilu i pompoznosti koja to nikako ne želi biti, jedva uočljive intervencije.

Problem ovakvih smotri i jest u mjerilu. Zato na takvima redovito prolaze ili stvari koje odmah upadaju u oči, golemi ambijenti i instalacije, ili pak one koje na drugi način uspiju zaokupiti pažnju čak i kod već zasićenih gledatelja.

Za videoradove od pola sata ili više, ili za poniranje u svijest umjetnikove želje i kreacije, kao i pokušaj razumijevanja konteksta u kojem predstavljeni autori djeluju ili su djelovali, jednostavno nema vremena.

Hrvatska reprezentacija
na 54. Bijenalu, koju po izboru kustoskog kolektiva WHW čini mali dio ostavštine Antonija G. Lauera ili Tomislava Gotovca i rad u nastajanju izvedbene skupine BADco., u tom pogledu nije u dobroj poziciji.

Ipak, Hrvatska se ove godine predstavlja na prilično dobroj lokaciji, napokon u središtu zbivanja, a ne negdje po gradu gdje je mogu naći samo rijetko zagriženi. Pozicija u sredini Arsenala ključna je i zato što šetači još nisu previše zamoreni, a nakon što su se ipak privikli na činjenicu da brojnost i veličina radova ne znače nužno i kvalitetu. U usporedbi s Giardinima, parkom u kojem su smješteni fizički odvojeni nacionalni paviljoni i koji zato neodoljivo podsjeća na zoološki vrt, demokratičnost derutnih ciglenih hala Arsenala, nekadašnjeg središta venecijanske vojnoindustrijske moći, sklonija je čak i manje reprezentativnim radovima.

Koncepcija koja uključuje sintagmu poput naslova rada BADco. 'Odgovornost za viđeno: priče iz negativnog prostora', u takvom kontekstu dobro zvuče, kao i Gotovčev citat 'Potrebno je živjeti samouvjereno... gledajući' nadvijen nad cijelom domaćom operacijom na Bijenalu.

Međutim, za percepciju radova i njihove složenosti potrebno je više vremena nego što prosječni posjetitelj odvaja za pojedinu kvadraturu izložbenog prostora. Čak ni adut u vidu Gotovčevih 'mali kućnih filmova', naizgled pornografski materijal, ali zapravo tek dokumentarna snimka s jasnom namjerom onoga tko je ispred očiju uvijek vidio samo film, rijetko koga uspijevaju i zadržati. Pogotovo kad je ispred atraktivni lift u kojem putuju zidovi, a iza sasvim konkretna instalacija, turski prijedlog pročistača venecijanskih voda.

Zajednička priča između Gotovca i BAD co. teško da postoji, prije je riječ o reakciji – Gotovčeva strukturirana banalnost svakodnevnog poput beogradskih šahtova, performansi, fotografije i filmovi, dio su opusa koji se nije libio pokazivati prema naprijed, nego u svojem vremenu prema drugima i prema sebi.

Iz pozicije preuzimanja zbilje, s kojom se itekako igrao, Gotovčevi filmovi i danas su vrijedne transpozicije zbilje koje medijem nisu fiksirane, ali ni interpretirane. Zbilja je tek materijal restrukturiran objektivom i na taj način nepovratno umjetnički pročišćen i označen. Zato njegov 'Obiteljski film' nije nimalo pornografski, već dokumentarni, a svoju toplinu i ljudskost ne dobiva eksplicitnošću samog čina nego upravo onim što mu nedostaje – zvukom.

BADco., naprotiv, stvaraju niz složenih narativa, slijedeći neke estetske postavke Gotovčevih filmova, kako bi i njegov eksperimentalni i dokumentaristički pristup približili svojoj specifičnoj razradi zadanih motiva i procedura pri radu na predstavama. Činjenica da ovdje nemaju izvedbu, nego se iskustvima i alatima svog kazališnog rada služe u odsutnosti nije samo produkcijski uvjetovana, nego je i logičan slijed inverzija i pomaka.

Tako, na primjer, dok se Gotovčev 'pornić' vrti na velikom ekranu, njihove futurološke fusnote bazirane na osobnoj odgovornosti čak i za utopiju, gledaju se gotovo privatno, kroz rupe na zidu. S tom privatnošću pogleda nema veze ogoljenost članova BADco., iako je ta novina u njihovim izvedbenim praksama također svojevrsna posveta Gotovcu, nego s temom samom. 'Obiteljski film' iz prošlosti ništa ne skriva, a budućnost u negativnom prostoru toliko je zagušena da će i tijelo samo snositi posljedice naših današnjih ograničenih pogleda i posljedičnih pogrešnih odluka. Tko odluči posvetiti vrijeme zapravo prilično velikoj količini radova na vrlo skromnoj kvadraturi, na kraju će u njoj pronaći i samoga sebe, ali, zahvaljujući nizu nadzornih kamera i računalnom programu koji ih relativizira, neće više biti siguran je li u tom prostoru već bio.

Kao što se nakon ovakvih i ovolikih manifestacija teško sjetiti što se zapravo vidjelo. O tome govori nenametljivo drukčiji 'hrvatski paviljon', izbjegavajući efekte koji će ga smjestiti na top ljestvicu iako je na kraju na njoj i završio. Nagradu jedne banke od 150 tisuća eura WHW, Tom Gotovac i BADco. nakon ulaska u uži izbor ipak nisu dobili, jer se žiriju više svidjela svojevrsna retrospektiva Dragoljuba Raše Todosijevića u srbijanskom paviljonu, a glavna nagrada Bijenala otišla je Nijemcima za monumentalnu posvetu također prošle godine preminulom kazališnom redatelju i filmašu Christophu Schlingensiefu. No kako se politika domaćeg predstavljanja na manifestacijama ovakvog tipa možda napokon mijenja, možda Gotovac dobije i drugu priliku, na nekom sljedećem sličnom sajmu.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još