Kulturmiks World Press Photo 2011.

Crno u koloru

Velika izložba Svjetska novinska fotografija/World Press photo prvi put u Hrvatskoj održana je 2005. godine u organizaciji Hrvatskoga novinarskoga društva i s potporom Veleposlanstva kraljevine Nizozemske u Zagrebu. Sljedećih godina suorganizator postaje Foto klub Split. Posljednje tri godine održava se samo u Splitu, a u tijeku je World Press Photo 11. do 12. svibnja

Ovogodišnja izložba svjetske fotografije održava se pedesetčetvrti put, u Splitu šesti put, natjecao se 5.691 fotoreporter iz 125. zemalja, a pristiglo je 108.059 fotografija, 54 je nagrađenih fotografa, 23 nacionalnosti i 171 je izabrana fotografija u 47. godišnjaku. Čini se najšokantnijom dosada.

Mnoge je zgrozila fotografija na plakatu – unakažena ljepotica odrezana nosa s izravnim pogledom u kameru, tj. promatrača. Zgrožena je bila i fotografkinja Jodi Bieber kada je vidjela Aishu Bibi i nije je mogla, kaže ona, snimati dok je nije uspjela razgovorom opustiti tako da se njezina unutrašnja ljepota zaiskrila u pogledu unatoč svoj užasnoj unakaženosti. To da su joj odrezane i uši skrivaju marama i kosa, otkriva samo pregnantni potpis pod provonagrađenu fotografiju, a zastaje samo na okolnim činjenicama jer ta fotografija kao da je sažela svu okrutnost suvremenoga svijeta.

Naime, u toj slici, iako ima prigušena kolora, prevladava crno. Da je ta fotografija nekim slučajem crno-bijela ne bi, paradoksalno, bila tako - crna. Na djelu je, dakle, još jednom nedvojbeno, ponajprije okrutan zločin, krvavo nasilje bez prestanka, malo je reći srazovi civilizacija, sudari kultura, posvudašnja razaranja i dešperacija, a premalo nade.

Inače, kao da je svake godine više krvi na ovoj izložbi i to mnoge uzrujava. Neke to čak više uzrujava od činjenice da je sav svijet zaista naprosto ogrezao u krvi. Jer na takve slike opće kataklizme ne može se gledati kao na filmove strave ili optužiti glasnike za crne vijesti koje donose. Ukratko grozimo se od onoga što vidimo, pa onda radije ne bismo to ni gledali. Ipak, umjesno je zapitati ne pokazuju li nam svjetski fotoreporteri zapravo jedino objektivno zrcalo svekolikoga svijeta oko nas i nije li ono što vidimo, na neki čudan način i refleks naše uznemirene savjesti.

Ipak, kada neko vrijeme prođe, do potpuna razumijevanja zabilježenoga prizora možemo doći samo uz pomoć komplementarnih informacija, tj. objektivnih, reporterski napisanih legendi uz slike na ovoj izložbi kao što to i mora biti. Jer nije riječ o umjetničkoj fotografiji, barem to često nije ciljano kao bitno, ako ima ponekad nešto umjetnosno u njima, onda je to usputno jer posrijedi je u fotoreportera ponajprije obično čisti, težak, nerijetko mračan život. Crn. Onakav kako ga iz godine u godinu bilježe svjetski fotoreporteri. Kada prilože tekst uz sliku time ne smatraju da su im umanjili vrijednost, samorazumljivost. Jednostavno poštuju ono što je nezanemarivo u toj vrsti posla – oni informaciju prenose slikom, ali i riječju bez obzira što se kaže da dobra fotografija kazuje više od tisuću riječi. Ali, ta notorna metafora ne znači da riječi u novinskoj fotografiji nisu ponekad i presudne kada je riječ o potpunu razumijevanju fotoreportaže.

Jedan od velikih znalaca fotoreporterskog posla, Arthur Rothstein, autor nekoliko zapaženih knjiga o fotožurnalizmu isticao je da se fotoreporter koji se fotoaparatom koristi kao djelotvornim oblikom komunikacije ne bi smio nikada zaboraviti osnovne principe i jedinstvene prednosti fotografije. Kao izražajno sredstvo, kamera u rukama inteligentna i uvježbana promatrača može uhvatiti nešto čemu nema ravna ni u jednom drugom grafičkom mediju. Fotoreporter može iz života, izabrati najbolji rakurs, perspektivu, istaknuti određeni ton ili boju te zaustaviti onaj trenutak koji najviše i najuvjerljivije kazuje.

Treba biti prikazivati određeno vrijeme, konkretno mjesto i zbiljski događaj. Treba objasniti što ljudi čine i što čine jedni drugima. Upravo ta istinoljubivost razlikuje važnu sliku od ostalih i ističe presudnu ulogu novinskoga fotografa. Fotografije imaju, čini se, najveću moć da nas učine duboko svjesnima svekolikoga zla svih ratova. A, novinski fotografi bitni su kao promatrači koji dokumentiraju kriminalnu praksu diktatura i mnoge druge oblike opresije i drugih vrsta zala po cijelom svijetu. Na mnogim novinskim fotografijama očito je da su i fotoreporteri često upadali u velike opasnosti da bi objektivno izvijestili o univerzalno tragičnim životima građana, općem kaosu i raznim kataklizmama.

Svake godine uz Dan medija izvještava se o sve brojnijim pogibeljima novinara, fotoreportera, a to je zato što njihova istina ostaje zauvijek zabilježena, a nerijetko i nakon što njih nema više.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još