Solistički recital pijanista Ive Pogorelića, održan 12. ožujka u dvorani Lisinski, djelovao je naoko kao društveni događaj par excellence. Niz je parametara jasno upućivalo na to: prepuna dvorana, neizostavne ličnosti iz javnog života te ekstatičke reakcije publike koje su krenule odmah nakon prve izvedene skladbe. Naspram tog slavljeničkog tona u dvorani, koji nije posustajao, nalazila se, posve paradoksalno, zatvorena i nepristupačna glazbena interpretacija Ive Pogorelića.

Program njegovog zagrebačkog recitala bio je usmjeren na dva skladateljska imena čija su djela snažno vezana uz glazbenikov strelovit uspon na svjetskoj glazbenoj sceni osamdesetih godina, Frédérica Chopina i Franza Liszta. A iz njihovih su opusa odabrana amblematska djela, prije svega Chopinova sonata u b-molu, br. 2, op. 35, te Lisztov prvi Mefisto valcer i klavirska sonata u h-molu. 200. godišnjica Lisztova rođenja, koja se slavi ove godine, tako je mogla figurirati kao još jedan konstruktivni element sveprisutne svečarske atmosfere.

No Pogorelićeva interpretacija zahtjevne glazbene literature, s kojom se ranije mnogo puta susretao (i to s osjetno boljim rezultatima od onih koje je ponudio u dvorani Lisinski), kretala se uglavnom između razmrvljene, dekonstruirane fraze, pretežno na rubu prepoznatljivosti i ekscesivnih fortissima. Vrsno tehničko umijeće Pogorelića, koje je opstalo unatoč toj samodopadnoj interpretaciji, tako ne djeluje usmjereno ni prema odabranoj glazbenoj literaturi ni prema publici te teško može biti jamac interpretativnog cul-de-saca s kojim je suočio zagrebačku publiku. Već je proizvoljno razdužena verzija Mefisto valcera na kraju prvog dijela koncerta dala naznačiti usamljeni smjer u kojem se kreće aktualno Pogorelićevo muziciranje, dok je jednostavačna Lisztova klavirska sonata, jedno od bogatijih djela čitave pijanističke literature, samo potvrdila slutnje o dubokoj izdvojenosti glazbenika. Izvedba Chopinove sonate u b-molu, kao i tankoćutnog Nokturna u c-molu, skladbi bitno drugačijeg izričaja od Lisztovih bravuroznih djela, uglavnom je zaobišla imanentnu poetičnost izraza umjesto koje je nastupila vježba dekonstrukcije.

Istina, manirističke osebujnosti oduvijek su bilo blisko vezane uz Pogorelićevo sviranje, osiguravši mu svojevremeno i zvučni međunarodni proboj na Chopinovom natjecanju u Varšavi 1980. Svojevremena tvrdnja da je u stanju iz instrumenta izvući brojne sonoritete, tonska sjenčanja i pomno konstruirane gradacije još donekle i stoji, no isto tako, ostavlja jasan dojam da taj rijetki i dragocjeni kapacitet danas ne kreće ususret djelima, već se kreće unutar jednog zatvorenog okvira, u kojem delikatna uloga glazbenika kao posrednika između djela i publike prosto ne funkcionira.

U tom pogledu, očita činjenica da Pogorelićev solistički koncert, jednako kao i onaj održan u listopadu prošle godine sa Zagrebačkom filharmonijom, i dalje sa sobom nosi znatan medijsko-marketinški potencijal, više govori o stanju jedne kulturne sredine, nego o njenim zamišljenim umjetničkim dosezima.