Kulturmiks KULTURA&POLITIKA

Britanski rock više se ne kiti plebejskim imidžem

Britanija živi u postblairovskom dobu, u kojemu podjela na lijeve i desne nije oštra kao ranije, a nakon 'dekade sramote' – kako nazivaju vrijeme Blairove vlade – među nekada subverzivnim kulturnjacima danas je sasvim u redu biti konzervativac pop-kulture

Početkom ove godine u britanskom tisku je izašla fotografija premijera Davida Camerona sa suprugom Samanthom i kćerkicom, bebom Florence, okruženima uskim krugom prijatelja. Toga dana Cameronovi su šetali šumskim stazama Coombe Hilla nedaleko njihova imanja u Chilternsu, a društvo im je činio ministar obrazovanja Michael Gove te Tom Hooper, redatelj razvikanog filmskog hita 'Kraljev govor', nominiranog za dvanaest Oscara, i njegova životna družica, glumica Helena Bonham-Carter, također nominirana za najbolju sporednu žensku ulogu u istome filmu. Mnogi na Otoku tu su snimku intimnog društva u sportskim jaknama i blatnjavim čizmama protumačili kao dokaz najnovijeg sljubljivanja politike i umjetnosti, točnije, britanskih konzervativaca i najviđenijih ličnosti britanske pop-kulture.

dailymail.co.uk
Take That u danim slave
U kategoriju prijatelja novog premijera ubraja se i filmski veteran sir Michael Caine, s kojim se viđa na ručku, kao i frontmen pop-rock grupe Take That, Gary Barlow, s kojim obilazi srednje škole u nizu neformalnih koncerata. I Michael Caine i Gary Barlow promoviraju Cameronove projekte, obećavane još u predizbornoj kampanji, kojima vođa torijevaca namjerava spasiti 'zaboravljenu generaciju mladih Britanaca'.

To su oni besprizorni iz mračnog filma 'Harry Brown' (u siječnju je prikazan i u zagrebačkom kinu Tuškanac), s kojima se Michael Caine u ulozi ratnog veterana obračunava kada mu ubiju prijatelja. U mladosti i sam član tinejdžerske bande u južnom Londonu, Caine je sada promotor Cameronovog tzv. National Citizen Servicea, programa za pomoć tinejdžerima iz svih društvenih slojeva, da se angažiranjem u ljetnim kampovima maknu s ulice i osmisle život, dok se Gary Barlow nalazi u istoj torijevskoj misiji, zadužen da osmisli glazbeni talent šou 'Školska zvijezda' (prva nagrada je snimanje CD-a s Barlowom). I dok Barlow uvjerava školarce u Nantwichu, u Cheshireu, da 'David najbolje zna posao', premijer uzvraća kompliment izjavom kako je Take That najbolji britanski bend.

Konzervativce javno podupire i televizijska zvijezda Kirstie Allsopp s Channela 4, koja je stekla popularnost TV prodajom nekretnina i 'uradi sam' savjetima. Tu je i umjetnički dvojac Gilbert & George, provokativna umjetnica Tracey Emin, pa glumac, redatelj i scenarist Julian Fellowes, u studenom prošle godine izabran u Dom Lordova kao dugogodišnji pristaša Konzervativne stranke.

Lista se dulji i imenima pjevačice Cille Black, komedijaša Ronnija Corbetta, vremešnih zvijezda sapunica Williama Roachea i Joan Collins te Tonyja Hadleyja iz Spandau Balleta.

Uostalom, Camerona je javnosti 2009. na konferenciji Konzervativne stranke predstavio popularni DJ Mark Ronson. Čak ni rokerica Courtney Love ne odolijeva novoj klimi, sudjelujući u TV diskusiji u organizaciji Udruge konzervativaca Sveučilišta Oxford, nakon čega pristaje na urednu obiteljsku sliku s mladim torijevcima ispod nacionalne zastave koji sliče na sve samo ne na otkačene sljedbenike rock'n'roll kulture. Dok je zbog izjava podrške Margaret Thatcher osamdesetih godina, pop ikonu Garyja Numana britanska štampa ismijala, što je ozbiljno pridonijelo padu njegove popularnosti, u današnje doba podrška torijevcima tog istog Numana znači priliku više da mu se fotografija pojavi u novinama, a njegova izjava dospije u najgledaniju informativnu TV emisiju.

'Što se promijenilo?' pita u Guardianu
Pixell
Damien Hirst je među najbolje plaćenim suvremenim umjetnicima
autor John Harris pišući o okretanju britanske kulture torijevskoj opciji.

Tomu je zacijelo pomogao Cameronov marljiv pokušaj da osuvremeni stranku slikom modernog oca koji se vozi biciklom, bebu Florence nosi u tobolcu i klanja se omiljenim rock bendovima, no nešto se promijenilo u širem društvenom kontekstu. Prvi puta nakon više od pola stoljeća, Cameron je sastavio koalicijsku vladu od konzervativaca i liberalnih demokrata, u kojoj je – kako se proklamira – važno partnerstvo, a ne stranačke razlike u zajedničkoj borbi za opće dobro i nacionalne interese.

Britanija živi u postblairovskom dobu, u kojemu podjela na lijeve i desne nije oštra kao ranije, a nakon 'dekade sramote' – kako novinar Guardiana naziva vrijeme Blairove vlade – među nekada subverzivnim kulturnjacima danas je sasvim u redu biti konzervativac pop-kulture.

Doduše, neke se sumnjiči da to čine iz osobnih razloga. Za Tim Burtona kažu da se omuhava oko premijera, ne bi li za zasluge u kulturi dobio titulu sira, dok umiljavanje nekonvencionalne Tracey Emin izjavom da 'Britanija danas ima najbolju vladu u povijesti' tumače financijskim razlozima jer nije više spremna plaćati 50 posto poreza koji su nametnuli laburisti, pa izjavljuje da je, dok torijevci nisu došli na vlast, razmišljala o odlasku u Francusku.

U vrijeme kada se kulturnjaci svrstavaju uz torijevsku opciju, nova vlada oštro reže novac za kulturu. Nema više besplatnih posjeta muzejima i galerijama, zatvaraju se knjižnice, zaustavljaju projekti i obnova kulturnih objekata, ukida institucija British Film Councila. Spomenuti film Michaela Cainea 'Harry Brown' kritika je proglasila najboljim britanskim filmom 2010, ali zastrašujuća slika izgubljene mladosti vjerojatno nikada ne bi bila snimljena da je nije financirao British Film Council. Ikona britanske kreativne industrije, Damien Hirst, slikar David Hockney i ona ista Tracey Emin sada podsjećaju vladu na 'dobrobiti koju kultura donosi, kako na društvenoj, tako na gospodarskoj razini'. Na sve to vlada poručuje kulturi da se osloni na bogate donatore, ali u ozbiljnim vremenima i donatori stežu remen.

Dok Michael Caine i Gary Barlow predvode programe za spas izgubljenih mladosti, u britanskom se društvu ponovno favorizira privatno školstvo, koje stvara novu elitu. Promotori političkih opcija iz svijeta filma, glazbe i literature ne moraju se više motati s običnim građanima po jeftinim pubovima ni urlati na nogometnim stadionima kao prije petnaestak godina. Plebejski imidž je out, pa ne prođe dan – kaže u Guardianu John Harris - da u tisku ne osvane priča nekog celebrityja o mladosti u otmjenim sveučilišnim kampovima i plavokrvnim vezama, poput TV glumca Dominica Westa, koji ističe da je pohađao Eaton, da mu je žena grofica, da ima kćer iz veze s članicom dinastije Astor i da, naravno, prijateljuje s Cameronovima. Ona stara dobitnička kombinacija - privatno sveučilište, novac i aristokratska titula- ponovno je in, čak i u pop-kulturi.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još