Kulturmiks KONCERT U LISINSKOM

Londončani za elegantan kraj glazbene godine

Pod palicom Johna Eliota Gardinera, Londonski simfonijski orkestar izveo je u dvorani Lisinski pomno složeni program Webera, Beethovena i Mendelssohna. Uz gošću violinisticu Viktoriu Mullovu, pružili su večer odmjerene i tankoćutne glazbene interpretacije

Zadnje veliko gostovanje ove godine u dvorani Lisinski, nastup Londonskog simfonijskog orkestra pod ravnanjem Johna Eliota Gardinera, vjerojatno je bio i najelegantniji način za opraštanje od klasičnoglazbenih događanja u 2010.

Nakon prošlogodišnjeg gostovanja istog orkestra sa šefom dirigentom Valerijem Gergijevim u posve neprikladnom prostoru Zagrebačke arene, LSO je napokon doživio i svoj primjereni nastup pred zagrebačkom publikom koja je dobila sjajnu priliku valjano čuti ne samo vrstan orkestar, već ga čuti pod dirigentskim vodstvom Johna Eliota Gardinera, priznatog autoriteta za ranu glazbu te za povijesno obaviještene izvedbe. Dovoljno je pripomenuti da su ansambli koje je Gardiner osnovao, Zbor Monteverdi (1964) i Engleski barokni solisti (1978), odigrali krucijalnu ulogu u suvremenim interpretacijama barokne i općenito ranije glazbe.

Viktoria Mullova
Program zagrebačkog koncerta, sastavljen od Weberove uvertire za operu Strijelac vilenjak, Beethovenovog koncerta za violinu i orkestar u D-duru sa solisticom Viktorijom Mullovom te Mendelssohonove Četvrte simfonije, naslonjen je, naravno, na Gardinerovo čitanje ranije glazbene literature te, nešto konkretnije, na ciklus Beethovenovih simfonija kojeg izvodi sa LSO-om posljednjih godina.

U rukama Gardinera ili, preciznije rečeno, pod njegovom palicom, pomak u zvučnoj slici u okviru tzv. povijesno obaviještenih izvedbi kreće se prema jednom rafiniranom i pomno osjenčanom tonu. A umjesto glazbenog purizma, Gardiner, zahvaljujući dubokom senzibilitetu i osjećaju za repertoar koji svira, servira ne samo transparentni zvuk, već i topliju, intimniju verziju koja, zahvaljujući finoj artikulaciji fraze, slušatelju otvara čitav niz glazbenih nijansi.

Pomak je u izvođenju Mendelssohonove simfonije bio i fizički. Naime, orkestar je odsvirao simfoniju na nogama, što je, s jedne strane, inspirirano povijesnim dokumentima o sviranju tadašnjih orkestara, no koje također dovodi i do sasvim drukčije, intenzivnije suradnje među glazbenicima. Talijanska simfonija izvedena je u originalnoj, a ne prerađenoj verziji jer je po Gardinerom uvjerenju Mendelssohn imao glazbeni instinkt ravan Mozartovom, no nesretnu tendenciju da svoje skladbe kasnije nepotrebno revidira.

Violinistica Viktoria Mullova je u Beethovenovom koncertu za violinu i orkestar djelovala sabrano, a njeno sviranje besprijekorno, dok je možda najbolji dojam ostavila duboka simbioza s orkestrom u glazbenom dijalogu punom razumijevanja i međusobnog uvažavanja.

Inače, posebnost Londonskog simfonijskog orkestra jest u tome što su sami glazbenici njegovi dioničari.

Ta mu jedinstvena pozicija omogućuje da sam bira dirigente s kojima će raditi, a to su trenutno, uz Gardinera, Colin Davis, Valerij Gergijev, André Previn, Daniel Harding, Pierre Boulez, Simon Rattle.

Ako je ikome još i trebao argument da umjetničke odluke treba ostaviti upućenima, a ne podobnima, LSO je i u tom pogledu postavio jasan primjer.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još