Kulturmiks METROPOLITAN HD

Verdijeva grand opera u Lisinskom

Grand opera u najplemenitijem smislu te riječi, Verdijev 'Don Carlo' kompleksni je komad glazbene literature čijim izazovima mogu u potpunosti odgovoriti samo ozbiljne operne kuće. Metova najnovija produkcija 'Don Carla' ocijenjena je kao oprezno uprizorenje s uglavnom pozitivnim tonovima kritike

Verdi je svoje najambicioznije djelo, grand operu 'Don Carlo', skladao za Parišku operu 1867. godine na temelju istoimene Schillerove drame, smještene u doba vladavine Filipa Drugog i španjolske inkvizicije. 'Don Carlo' nudi bogatu i romantiziranu povijesnu fresku u kojoj se isprepliću intimne intrige španjolskog dvora te povijesni sukob crkvene i svjetovne vlasti. Verdijevo zrelo glazbeno pisanje, unatoč proizvoljnom izboru niza povijesnih netočnosti ('U ovoj drami nema ničeg povijesnog, ali ima šekspirovske istine i dubine', pisao je Verdi u doba skladanja), egzemplarno artikulira neke od stalnih skladateljevih opsesija kao što su unutarnji, intimni sukobi protagonista postavljeni u neminovnoj opreci s njihovim društvenim dužnostima.

Verdi je operu niz puta prepravljao, a Metropolitan se za svoju novu produkciju odlučio za talijansku verziju u pet činova, koja datira iz 1886. godine. S glazbenog gledišta, 'Don Carlo' je golemi izazov čak i velikim opernim kućama (među solistima traži se minimalno sedam suverenih verdijanskih glasova, od kojih tri basa), a zbog dramskog opsega i širine, većina glasovitih opernih režisera se kad tad okuša u Verdijevoj najdužoj operi.

Metova nova produkcija u režiji Nicholasa Hytnera ne donosi nikakve smione intervencije u povijesni kontekst opere. No režija je u konačnici ocijenjena kao fluidna što u okviru petočinske grand opere čije se trajanje, zajedno s pauzama, proteže na četiri i pol sata, nije zanemariva opaska. Bogate povijesne kostime, koji se nameću kao logični adut za brojnu publiku HD prijenosa, kao i scenografiju, ipak nešto modernijeg izričaja s manje ornamenata, potpisuje Bob Crowley.

Znatni glazbeni izazovi 'Dona Carla' postavljeni su pred relativno mladog kanadskog dirigenta, Yannicka Nézet-Seguina (1975), koji je u Metu prošle sezone dirigirao izvedbom 'Carmen', pokazavši tada mjestimice višak entuzijazma i forte dinamike nauštrb oblikovanja glazbene fraze. No pažljivo i predano vođen, 'Don Carlo' otkriva se kao riznica Verdijeve bogate melodioznosti i majstorske orkestracije.

Među brojnim solistima, pažnju prije svega privlači pravi verdijanski glas talijanskog basa Feruccia Furlanetta u ulozi kralja Filipa II, vjerojatno najkompleksnijeg i dramski najzahvalnijeg lika opere, u stalnom raskoraku između rojalističkih dužnosti i osobnih nagnuća. U operi 'basova' tu su još Eric Halfvarson u ulozi Velikog inkvizitora te Aleksej Tanovicki kao redovnik.

Naslovu ulogu tumači francuski tenor talijanskog podrijetla Roberto Alagna. Radi se o nesumnjivo talentiranom i iskusnom pjevaču, no čije izvedbe posljednjih godina djeluju poprilično neujednačeno. Njegovog vjernog prijatelja, Rodriga, koji strada u ime dužnosti, tumači britanski bariton Simon Keenlyside. Kraljicu Elizabetu interpretira ruska sopranistica Marina Poplavska, čiju su premijernu izvedbu uglavom dočekale pozitivne rekacije, a princezu Eboli mezzo sopranistica Anna Smirnova. Verdi je liku ljubomorne, a potom i pokajničke princeze namijenio dvije sjajne arije, no prema Smirnovoj kritika je pokazala najmanje sklonosti.

Prijenos je zakazan u subotu, 11. prosinca, u 18.30 u dvorani Lisinski.

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još