Hélène Grimaud

Pijanistica sa smislom za rizik

09.12.2010 u 10:02

Bionic
Reading

Preko Mozartove uzorite klasicističke sonate do moderne Bergove sonate, pijanistica Hélène Grimaud potvrđuje se posljednjim albumom kao jedno od intrigantnijih imena suvremene glazbene scene

Klasična glazba, jednako kao i industrija pop glazbe, navikla nas je proteklih desetljeća na redovito produciranje 'zvijezda' te na brzopleto i olako proglašavanje potencijalnih 'genija' među glazbenicima. U tom se marketinškom okruženju u kojem zapravo nema garancije kvalitete, već samo garancija kvalitetnog plasmana glazbenog proizvoda, pijanistica francuskog podrijetla Hélène Grimaud izdvaja nizom osobina.

Široj publici možda poznatija kao osnivačica fondacije za zaštitu vukova, Hélène Grimaud, od svoje petnaeste godine kada je snimila prvi nosač zvuka, odlikuje se posve osobenim muziciranjem te minucioznim biranjem repertoara i koncertnih nastupa.

O tome razvidno svjedoči i njezin posljednji diskografski projekt za izdavačku kuću Deutsche Grammophon. Album nazvan Resonances donosi disparatni izbor skladbi koje stilski pokrivaju golem dijapazon, od Mozartove klavirske sonate br. 8 napisane 1778. preko amblematske kompozicije romantizma, Lisztove klavirske sonate do Bergove sonate i Bartokovih Rumunjskih plesova, kompozicija nastalih početkom 20. stoljeća.

Ambiciozni program, visoko subjektivan i satkan od glazbenih odjeka kojima geografski prostor omeđuje Austro-Ugarska Monarhija, u rukama manje spretna glazbenika lako bi izgubio na koheziji i na jačini izričaja, no u slučaju Hélène Grimaud donosi svježu interpretaciju te uspijeva, unutar uistinu golema stilskog luka, pobuditi niz stilskih i glazbenih asocijacija.

Repertoar s albuma, s istim redoslijedom skladbi, program je njezine aktualne turneje. U slučaju nekih drugih glazbenika, ta bi gesta više svjedočila o marketinškim ambicijama promoviranja albuma, no u slučaju Grimaudove, govori prije svega o jakoj svijesti atipičnog repertoarnog izbora.

Uživo, kao što se moglo posvjedočiti tijekom nedavnog solističkog recitala pred ispunjenim Théâtre des Champs Elysées u Parizu, muziciranje Hélène Grimaud u ovom zahtjevnom repertoaru donosi zrelu i krajnje intrigantnu interpretaciju.

Iako Bergova sonata, prema riječima Grimaudove, predstavlja inicijacijsku skladbu za čitavi album te je čak naziva 'glazbenom dramom u minijaturnoj formi jednostavačne sonate', kao pièce de resistance programa otkriva se ipak Lisztova sonata, koju nemali broj muzikologa naziva najvećom Lisztovom skladbom za klavir.

Bravurozna skladba koja čitavu naraciju sonate donosi unutar jednog stavka, visoko sugestivna i tehnički zahtjevna, traži od pijanista pravu mizanscenu bogate glazbene strukture. Sviranje Grimaudove uživo otkriva onaj delikatni i rijetki spoj apsolutne kontrole i emocionalne predanosti. Uvodna, Mozartova sonata u a-molu, K. 310, odsvirana je rezolutno dramatičnim tonom, a Bartokovi Rumunjski plesovi, rezervirani za kraj recitala, otkrivaju se kao prigodno virtuozni i zavodljivi završetak glazbene avanture.

Na prvi pogled, naslov albuma kao i poveznice među skladbama mogu se učiniti lagano raspršenima, no ono što će zapadnjačka publika predvidljivo nazvati 'glazbenim putovanjem srednjom i istočnom Europom', otkriva se, kako na albumu tako i na koncertu, kao pregnantni glazbeni univerzum, protkan bogatim međuutjecajima i odjecima, koji tek u rijetko odvažnim glazbenicima poput Hélène Grimaud može pronaći vrsne interprete.