Verdijev 'Nabucco' nije novi naslov Splitskog ljeta, jako dobro je poznat i publici i ansamblu. Prvi put na festivalu je izveden još 1962. godine pod ravnanjem Silvija Bomabardellija i u režiji Tomislava Kuljiša, a aktualnu verziju postavio je 2003. godine Georgij Paro. 'Nabucco' je treća opera koju je skladao Giuseppe Verdi, na poznatu starozavjetnu temu o borbi židovskog naroda pod babilonskom okupacijom, a prva kojom je postigao značajan uspjeh. Niz dramatskih obrata, scena u kojima glavni akteri gube razum, preobraćuju se na drugu religiju te sprečavaju krvoločna ubojstva u zadnji čas, čine operu 'Nabucco' zahvalnim dramatskim predloškom.

Režija Georgija Para je iznimno diskretna, s jasnim ciljem da 'publika čuje pjevače i vidi Peristil te da opušteno prati radnju i uživa u Verdijevoj glazbi'. Uvijek kada se napravi tako jasan izbor u postavljanju, neke aspekte opere valja žrtvovati. Dramatska napetost možda pomalo gubi, no zato snažna ambijentalnost izvedbe dolazi do punog izražaja. Ako se sjetimo nekih kićenih (te posve nepotrebnih) dekoraterskih zahvata posljednjih godina na Peristilu, Parov redateljski pristup, koji cilja prema esencijalnosti i sadržajnosti glazbe, može se samo pohvaliti.

Najveći uspjeh ostvarila je bugarska sopranistica Gabriela Georgieva u zahtjevnoj ulozi Abigaille, Nabuccove kćeri koja otkriva svoje ropsko porijeklo. Njena uloga traži snažan dramatski naboj, besprijekornu dikciju, no i belkantističke kolorature. Georgieva ne samo da je savladala sve vokalne zahtjeve, već je i vrsno interpretirala ulogu Abigaille, koja prolazi put od ambiciozne i neželjene kćerke do pokajnice. Vrsno kombinirajući nježne pianissime i dramatske akcente, Georgieva je ostvarila scenski uvjerljivu ulogu, što u operi nije uvijek čest slučaj.

Uloga Nabucca povjerena je Kirilu Manolovu, pouzdanom solistu splitske opere. Usprkos pomalo nesigurnom početku, ulogu babilonskog kralja, koji na kraju opere prihvaća židovsku religiju, Manolov je snagom volje i iskustva savladao te je nagrađen velikim pljeskom nakon arije 'Dio di Giuda'.

Ivica Čikes bio je solidan u za njega već dobro poznatoj ulozi visokog židovskog svećenika Zaccarije. Sporedne uloge Ismaela, nećaka kralja Judeje, i Fenene, Nabuccove kćeri, osrednje su odradili tenor Saša Jakelić i mezzosopranistica Terezija Kusanović. Njihovim je izvedbama nedostajala artikulacija i jasno projiciranje zvuka nad orkestrom.

Kao dirigent bio je najavljen Vjekoslav Šutej, koji nažalost zbog bolesti nije mogao nastupiti. Zamijenio ga je Ivan Repušić i vrsno odradio svoju zadaću. Zbor je bio vrlo solidan i uvježban, a, očekivano, požnjeo je najveći uspjeh sa slavnom arijom Židova u zatočeništvu 'Va pensiero'.

Pedantni ljubitelji opere vjerojatno su zamijetili nekoliko sitnih omaški i neusklađenosti u zborskim dionicama, scenskim ulazima i izlazima te pokoju slabiju intonaciju među solistima, no bilo bi zaista sitničavo inzistirati na tim lako popravljivim detaljima u nečemu što je prije svega bila uspješna izvedba.