Književnost KNJIŽEVNA KRITIKA: JULIAN BARNES

Pisanjem protiv straha

'Nema razloga za strah' je knjiga autobiografsko-esejističkih zapisa o smrti u kojima se suptilno i literarno vrlo vješto isprepleću piščeva sjećanja, osobne impresije i meditacije, s referencijama na književnost (mahom na francuske pisce) i mini raspravama o teologiji i fiziologiji, tijelu i duhu, vjerovanju i ateizmu

Prije 20. stoljeća, prije industrijalizacije, trijumfa individualizma i Nietzscheova proglašenja da je Bog mrtav, ljudi su na smrt gledali drukčije. Umiralo se tada u kućama, u okruženju bližnjih umirući se opraštao od svijeta, pa sama smrt nije bila ni iznenadna, ni daleka, ni nepojmljivo užasna, kakvom će postati kasnije. Posmrtni rituali uključivali su žaljenje i slobodnije izražavanje emocija, a kako je religija imala drukčiju ulogu negoli danas, u društvu je prevladavao osjećaj (božanski zadane) ravnoteže između života i smrti.

U moderno vrijeme umire se u bolnicama, u društvu nepoznatih specijalista, a ne rodbine i prijatelja. Mrtvo se tijelo ne izlaže već sakriva, a žalovanje i posmrtni rituali normirani su u čvrstim okvirima (vrijeme, primjerene emocionalne reakcije, semantika sahrane). Iako živi znatno dulje negoli npr. čovjek srednjega vijeka i iako ga današnja medicina manje-više spašava od umiranja u nesnošljivim bolovima, moderni čovjek osjeća velik strah od smrti. Zato o njoj najradije šuti, podržavajući uvjerenje da je o smrtnosti, umiranju, bolesti, starosti, zagrobnom životu... nepristojno, čak skandalozno razgovarati u javnosti.

Percepcija smrti danas

To su neki od temeljnih zaključaka glasovitog francuskog povjesničara, stručnjaka za povijest mentaliteta i povijest svakodnevice Philippea Arièsa iz njegove knjige Eseji o istoriji smrti na Zapadu. Premda se ne oslanja izravno na Arièsa, od sličnih postavki modernog zazora i straha od smrti polazi i engleski pisac Julian Barnes u svojoj knjizi Nema razloga za strah.

Spomenutu promijenjenu percepciju smrti u procesima civilizacije pokazuje vrlo dobro piščev opis smrti vlastitog oca: 'Umro je suvremenom smrću, u bolnici, bez svoje obitelji, posljednjih minuta provedenih u društvu medicinske sestre, mjesecima, točnije, godinama nakon što je medicinska znanost produljila njegov život do faze kada su uvjeti za to postali sve osim sjajni.'

Nema razloga za strah je knjiga autobiografsko-esejističkih zapisa o smrti u kojima se suptilno i literarno vrlo vješto isprepleću piščeva sjećanja, osobne impresije i meditacije, s referencijama na književnost (mahom na francuske pisce) i mini raspravama o teologiji i fiziologiji, tijelu i duhu, vjerovanju i ateizmu.

U knjizi se susreću autorovi stvarni preci s onim odabranim, literarnim precima, dok se mnogi aspekti religije, umiranja, posmrtnih obreda, zagrobnog života... prelamaju u često oprečnim stavovima Barnesa i njegova brata te njihovim različitim sjećanjima na roditelje. Njihov je odnos tim zanimljiviji jer je piščev brat profesor filozofije, pa se nerijetko tu radi i o dva različita diskurzivna polazišta - filozofskom i književnom, onome koji tumači svijet i onome koji ga pripovijeda/izmišlja - te o različitim tradicijama iz kojih oni promišljaju smrt.

Elegija i crni humor

Na prvu, ova knjiga bit će iznenađenje za barnesoljupce. Naime, Julian Barnes poznat je najviše po nizu britkih, duhovitih i ludički komponiranih romana, počevši od Flaubertove papige, romana složenoga od biografskih krhotina Gustavea Flauberta (prevedena na hrvatski još 1990), pa do Pretresanja; Engleske, Engleske; Povijesti svijeta u 10 i ½ poglavlja; Ljubavi, itd; Arthura & Georgea, također u redovnom ritmu prevedenih u nas.

Nema razloga za strah drukčija je knjiga, žanrovski nije tipična autobiografija, jer u njezinu središtu nije piščev život nego piščeva emocija – njegov strah od smrti. Istodobno knjiga razotkriva mnogo više negoli uobičajeno autobiografsko grebanje pod kožu, jer autor piše i o odnosima unutar obitelji, o fiziologiji bližnjih, o svojoj najskrivenijoj privatnosti (npr. o masturbaciji i odnosu prema Bogu).

No iza elegična zastora stalno proviruje stari, poznati, nasmiješeni Barnes, jezični majstor, crnohumorni zafrkant i nepopravljivi pripovjedač, onakav kakvog poznajemo npr. iz zbirke priča Stol od četrunovine, napisane također na temu smrti. Znači, Barnes koji o smrti ne piše na tolstojevski mračno-realističan, niti na poeovski groteskno-dijaboličan način i koji će starost uključiti u svoj tekst ne samo kao znak usamljenosti i otuđenja današnjeg društva kako to čini razvikani Houellebecq.

Iako su ga neki kritičari proglasili suviše intelektualnim piscem sugerirajući time njegovu ograničenu recepciju, Barnes podjednako ulaže u jezičnu i kompozicijsku originalnost i u komunikativnost teksta. Jednako kao što je svojevremeno od fragmenata biografije francuskoga klasika napisao sjajan, zavodljiv roman, ili kao što je nalazio mjeru u postmodernom eksperimentiranju, čak i onda kada je cijeli jedan roman ispisao samo u dijalozima iz različitih ljubavnih situacija, tako je pišući o smrti, strahu, starosti, tijelu... dakle pišući o tabuima i nelagodi naše kulture, Barnes uspio postići efekt i stvoriti očaravajući tekst o jednoj odbojnoj temi.

Karnevaleskni trener života

Sa svojim strahom od smrti Barnes se odlučuje suočavati pisanjem/pričanjem o smrti, slijedeći Montaignea koji je 'vjerovao, budući da ne možemo pobijediti smrt, da je najbolji protunapad stalno na nju misliti... Okus smrti treba vam biti na ustima, a njeno ime na vrhu jezika.'

No, kao i kod Montaignea, pisanje o smrti ne mora značiti samo turobnu atmosferu i očaj čovjeka zaboravljena od Boga. Barnesove priče o smrti uključuju i misli tzv. velikih umova, ali i načine na koji je netko njemu blizak umro, posljednje želje i posljednje riječi, zaboravljena groblja i posmrtne groteske, komične detalje kraja života, dakle i metafizičko, religijsko i filozofsko, ali i ono svakodnevno, banalno. To spajanje uzvišenoga i trivijalnoga, učenoga i komičnoga, jasno je već od prve rečenice knjige koja glasi: 'Ne vjerujem u Boga, ali mi nedostaje', koju njegov brat (filozofski) smatra 'tugaljivom'.

Na koncu, ovakav Barnesov govor o smrti djeluje okrepljujuće u odnosu na prevladavajući kvazireligijski diskurs nove duhovnosti, samorazvoja, zdravlja, vječne energije obnavljanja... Starost, propadanje tijela, bolest, smrt itd. teme su prognane iz svijeta 'sretnih' ljudi koji ulažu u sebe, odlaze na vikend-treninge samospoznaje, ispijaju litre zelenog čaja dnevno i koji su, navodno, otkrili 'tajnu života'.

Barnes je u ovoj knjizi nešto poput obrnutog, karnevalesknog life coacha, koji može pomoći čitatelju da ne poludi od izljeva sretnoga i uspješnoga života oko sebe, od navale pozitivnog mišljenja zbog čega mu je sve češće, u raznim prigodama, neugodno govoriti o svojim strahovima ili o smrti. Trener života: ciničan, osjetljiv, duhovit, grešan, bez jasnih odgovora, a s mnoštvom pravih pitanja.

Julian Barnes: Nema razloga za strah, prevela Mirna Herman Baletić, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još