Književnost KNJIŽEVNA KRITIKA: ORHAN PAMUK

Istanbul – labirint priča

U 'Crnoj knjizi' nobelovca Orhana Pamuka, objavljenoj još 1990, ogleda se ono najbolje po čemu danas prepoznajemo Pamuka – spoj pripovjedačke vještine, autentična odnosa modernog i tradicionalnog, značenjskog bogatstva i intrigantnosti teksta

Istanbul je, bez sumnje, najvažnija tema Orhana Pamuka. Grad kao portret pisca, kao labirint ulica i labirint priča. Grad kao raskoš i slava, ali, više od toga, kao propadanje i tuga njegovih stanovnika. Jer, 'osjećaj satrvenosti, gubitništva i tuge kojim je propast Osmanskog Carstva obilježila Istanbul', napisao je Pamuk u autobiografskoj knjizi Istanbul: grad, sjećanja, 'na kraju se, makar drugim povodom i s malim zakašnjenjem – javio i u nama'.

Grad kao dihotomija, napetost između dviju obala, između Zapada i Istoka, koja obilježava čitavo tursko društvo i od koje pisac, kako sam tvrdi, ne želi pobjeći, već pisati o njoj 'bez neuroze', živeći u isti čas na dvije obale, u specifikumu tog prostora i ovog vremena.

Pamukov je Istanbul mnogo više od metafore mosta među kulturama i bogata povijesnog i spomeničkog testamenta. On ga je oblikovao u pulsirajući organizam – slično kao Andrej Bjeli Petrograd ili James Joyce Dublin – s bezbroj lica i metamorfoza, s bezbroj priča koje se kao u 'Tisuću i jednoj noći' (u pravoj knjiškoj varijanti!) nadovezuju jedna na drugu, ulančavaju i međusobno prepleću.

Misterij, sentiment i crnilo

U takav melankolični Istanbul, u grad mračnih ulica, zabitih dućana i prigradskih autobusnih stanica, noćnih barova, sitnih prevaranata i građanskih navika s Bejogla i Nišantaša, noću crn, a danju snijegom zabijeljen, s Bosporom koji se ponekad crveni od krvi koju su prolili ilegalni proizvođači sudžuka – dakle, u taj crno-bijeli Istanbulu, udaljen od orijentaliziranih slika šarenila i raskoši, smještena je i priča Pamukove 'Crne knjige'.

Riječ je o autorovu četvrtom po redu romanu objavljenom 1990. godine, znatno prije spomenute autobiografije i Zovem se Crvena te Muzeja nevinosti u kojima je Istanbul također glavni lik, i u vrijeme kada je Pamuk tek prepoznat kao 'nova zvijezda zasjala na nebu Istoka' (New York Times), ali ne široko čitan.

Ipak, već se u Crnoj knjizi ogleda ono najbolje po čemu danas prepoznajemo Pamuka – spoj pripovjedačke vještine, autentična odnosa modernog i tradicionalnog, značenjskog bogatstva i intrigantnosti teksta. Roman je to slojevite strukture, u kojem se isprepleću ljubavna i kriminalistička priča, osobna drama i društvena panorama, svakodnevica, politika i metafizika, sentimentalizam, misterij i triler. Roman odlične atmosfere crnila (u svim su romanima boje jako važne), namjerne mistifikacije, upliva tajnih učenja i šifriranih poruka, podzemnih tunela i paralelnih skrivenih povijesti.

U tom jedinstvenom tkanju teksta sve upućuje jedno na drugo, značenja se međusobno zrcale i nadopunjuju i roman se može interpretirati s više ključeva. Usto, napisan je u izmjenjivanju, a potom i spajanju, nekoliko glasova, dok se u podtekstu problematizira smisao pripovijedanja, pisanja i čitanja te originalnost i imitacija u umjetnosti. Nimalo slučajno, više puta se spominje Šeherezada kao arhetipski lik pripovjedačice – one za koju pripovijedati znači živjeti – jer, kako kaže jedan ostarjeli kolumnist u romanu, 'Šeherezada je naša zaštitnica i učiteljica. Ne zaboravi: ni ti ne radiš ništa drugo osim što ubacuješ sedam-osam stupaca među događaje koje nazivaš 'životom''.

Potraga za Drugim/Drugom

Roman počinje kada glavnog lika, odvjetnika Galipa, napusti njegova žena Ruja bez objašnjenja, pa on započinje potragu za njom po gradu, slijedeći tajanstvene znakove i aluzije iz kolumni njezina brata Dželala koji je, kako ustanovi, također nestao. U tu osnovnu narativnu liniju potrage autor umeće tekstove kolumni (sjajne kulturološke mini eseje, poput onoga pod naslovom 'Kad se povuku vode Bospora'), priče koje kazuju sporedni likovi, reference na književna djela, povijest, politička djelovanja i vjerska učenja zabranjena od Ataturkova vremena. Galipova potraga za Rujom ('ljubav je potraga') postaje i potraga za identitetom, za time kako biti ono što jesi i može li se uopće biti to što jesi jer 'svi te zapravo vide kao nekoga drugoga'.

Stvarnu Ruju ne srećemo, sve o njoj saznajemo iz Galipovih sjećanja. Najvažnije je da ona obožava čitati detektivske romane, pa se i Galipova potraga počinje odvijati po zakonitostima detektivskog žanra: misterija, znakova, tragova... Ruja je zapravo srodnica tolikih književnih likova uronjenih u fikciju i snove, od madam Bovary koja čita ljubavne romane do prvog pravog romanesknog junaka Don Quijotea fasciniranog svijetom viteških romana. Ta i druge sjajne aluzije na mnoga književna djela važne su u kontekstu spomenuta problematiziranja originalnosti pisanja, imitiranja tuđih i traženja vlastitoga glasa.

Najvažnije vezivno tkivo romana jest tema ogledanja i spoznavanja sebe u Drugome, tema identiteta – lika, pisca i čitatelja, grada, Istoka i Zapada te prostora gdje se oni prožimanju (kakav je i ovaj naš). Da je Pamuk odličan pisac, vidi se po tome s koliko vještine tu ključnu temu provlači kroz nekoliko razina priče, kroz različite odnose i motive, u sparivanju likova, uvođenju dvojnika i miješanju glasova. Zamršena priča o identitetima, osobito iz perspektive 20. stoljeća, u romanu se niti banalizira niti apstrahira, već se odmotava pred čitateljem onako kako ritam i smjer priče određuju.

Crno, Crveno ili Bijelo

Kompleksna struktura i klupko značenja ne čine Crnu knjigu teško prohodnom, ona je čak otvorenija nego artificijelno dotjerana 'Zovem se Crvena', u kojoj se poput savršena geometrijskog crteža sve međusobno smisleno odnosi i slaže.

Pamukov je pripovjedački glas, koliko god upućivao na zapadne književne kanone, u mnogome oblikovan u tradiciji drukčijeg odnosa prema tekstu, čitanju i kazivanju priča, pa i samom vremenu. Ukoliko je vaša čitateljska procjena baždarena npr. na minimalizam, jezičnu redukciju, opravdanost svih motiva, onda je moguće da vam Pamukov 'ornamentalni' diskurs bude zamoran. Jer, iz perspektive čitatelja privržena određenoj zapadnoj pripovjednoj konvenciji koja se nastoji nametnuti kao univerzalno mjerilo vrijednosti, kod Pamuka ima mnogo viška – viška riječi, detalja, opisa, priča, likova...

Zbog tog 'viška' nekoliko mi je poznanika, inače upućenih čitatelja, reklo da im je Pamuk dosadan, da ne mogu pratiti njegove arabeske: aluzije, znakove, obrate, jezične zavijutke...
Moglo bi se raspravljati o tome pretjeruje li Pamuk ponekad na mikroplanu postajući time zarobljenikom vlastite pripovjedačke genijalnosti. Ipak, kao što se pojedina slikarska djela moraju promatrati iz prostora, s većim odmakom od platna, tako je vrlo važno njegove romane pogledati iz daljine. Na taj će način postati vidljivo koliko je dinamičan, punokrvan i smislen fikcionalni svijet pred nama. Dalje nijanse ovise o ukusima – nekome je najbolja 'Crvena', nekome 'Muzej', meni još uvijek 'Snijeg', iako se 'Crna knjiga' penje vrlo visoko.

Orhan Pamuk: 'Crna knjiga', s turskoga preveli Ekrem Čaušević, Jana Bušić i Dražen Babić, Vuković i Runjić, Zagreb, 2010.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još