Književnost KNJIŽEVNA KRITIKA: ASJA BAKIĆ

Jezikom u kaktuse

Prva knjiga poezije autorima služi ili tek za ispitivanje terena radovima koji napokon steknu ukoričeno izdanje, ili za zauzimanje vlastitog dijela poetskog teritorija zaokruženim djelom i dokazivanje da nisu samo pjesničke nade nego već samosvojni i izgrađeni autori. Asja Bakić svojom prvom zbirkom 'Može i kaktus, samo neka bode' dokazuje ovo drugo navedeno.

Pratiteljima blogova autoričina oštroumnost i beskompromisnost u seciranju stvarnosti i vlastite ličnosti nisu nepoznati, a knjiga se pokazuje kao nastavak borbe drugim sredstvima. Oboružana ironijom, autorica svoje poetsko pismo gradi između stripa i romana, ocrtanih u početnom i završnom mini-ciklusu, dva potpuno različita, ali vrlo popularna žanra, nagoviještajući da ono što nije nacrtano, što izmiče iz kadra i što nije ispripovijedano čini središte njenog zanimanja.

Pritom detaljno iskorištava sve značenjske silnice koje se naslućuju iz odlično sročene naslovne sintagme: eros i žudnju, tjelesnu i spisateljsku, da se bude uboden i da se nekog ubode, uvijek pomalo mazohističku, jer stanoviti mazohizam neophodan je da se čovjek suoči sa sobom, i svijest da bi se u današnjem maskulinom svijetu govorilo treba zauzeti čvrstu poziciju i muški gard, oboružan kaktusom-falusom u suočavanju s društvom. Tako se metonimijske bodlje prikazuju kako rastu i prema vanjskom, ali i prema unutrašnjem, u nastojanju da se dokuči cjelovita slika svijeta.

Feministički osviještena, autorica ne iscrpljuje svoj angažman samo u kritiziranju i podrivanju muško-ženskih pozicija u konstelaciji suvremenog društva – možda najbolje oprimjerenih u pjesmi 'Pjesnikinja 1960-te', koja je 'obukla svemirsko odijelo', 'spremna za pohod na zvijezde/No drže me na Zemlji/i prave od mene klovna/umjesto astronauta', tako da pjesnikinja izvodi svoje 'zvjezdane stihove/Kako bi se muškarci odmorili od/Onaniranja/A žene od/Feniranja' – njeno je polje interesa i polje borbe mnogo šire.

Tako se suočava i robotiziranim slikama ljudi, dvjema robotskim glavama, od kojih jedna priča, dok druga stalno šuti, a tehnificirano društvo odlično je prikazala i u pjesmi 'Kanalisanje bijesa', u kojem lirski subjekt, pokvarena mašina za pranje rublja, ženska, sanja kako će se reinkarnirati u muški toster.

Kao pjesnikinja bez dlake na jeziku, ili, kako sama kaže, sa žaokom ose – koju je skrckala i porgutala– navrh jezika, Asja Bakić svoju poeziju gradi na porno postupcima koji sve otkrivaju, ali u krupnome kadru uvijek ostaje mjesta za još, pa time i od pornografije, kojoj se u samoj definiciji odriče estetsko, čini vlastiti umjetnički univerzum, istovremeno ironizirajući i jedno od najčešćih poimanja estetskog danas, estetsku kirurgiju, željom da mrtvu kožu s laktova navuče preko čitavog tijela, da manje boli kad je vuku za nos.

Nasuprot pornografskom diskursu koji sve otkriva, čega se svi tobože skanjuju, ipak potajno uživajući u tome, pjesnikinja stavlja politički diskurs u kojem je sve naizgled također otvoreno i neskriveno, ali koji je ustvari prikriveno sredstvo razdora, među nacijama, državama i jezicima, kao i sredstvo podjarmljivanja pojedinca, no u kojem svi također uživaju, ali bez skrivanja. Takvu višestruko zavijenu spiralu konvertitstva, prikrivanja i potajnog uživanja sjajno je pokazala stihovima 'ljudi vole obrte/pune krvi i seksa (…) vole kad neko/nekog udari i tako/jebe i slično (…) ljudi to vole/a nikada to ne biste rekli/jer kad im pozvonite na vrata/začujete zvono/koje zvuči kao/cvrkut ptice'.

Jer, glava je sve što imam

Ljudi koje susrećem
ne vide zaštitnu kacigu koja mi na glavi
sjaji poput oreola dok kopam tunel
kojim želim do njih stići.
Čak ni oni koji me pomiluju po glavi
ne osjete da na njoj nosim nešto:
misle, bosanska je, zato je tako
tvrda.

Naravno, proći kroz toliko ozbiljnih, pa i mračnih tema, a ne zapasti u pamfletizam, banalnost i isprazni kriticizam, poprilično je teško, no svemu tome autorica je doskočila ne samo ironijom, samoironijom i sarkazmom, nego i zdravim humorom. Sve je u 'Kaktusu' podložno smijehu, sve navedene stereotipije: rodne, nacionalne, općedruštvene, sve je podvrgnuto propitivanju: suvremeni svijet i povijest, konzumerizam i tehnificirano društvo, nacionalizam i, dakako, jezik.

Autorica u knjizi prelazi granice stihovima na jeziku koji u njenoj rodnoj Bosni nazivaju i hrvatskim i srpskim i bosanskim, razotkrivajući tako tamna mjesta ispod tog jezika/tih jezika, i kao maskulinog i kao nacionalističkog oruđa identificiranja i podjarmljivanja istovremeno, proizvodeći i porugu i oslobađajući smijeh. Vlastiti identitet ona stvara kolažiranjem kao dominantnim postupkom, a iskazom, pismom svrstava se među one autore s ex-Yu prostora koji ne teže razdvojenosti, plošnosti i čistoći tih jezika, nego pišu nadnacionalna djela, sa sviješću da se ti jezici međusobno razumiju.

Iako je 'Može i kaktus, samo neka bode' vrlo duhovita, smiješna, mjestimice i crnohumorna, to je itekako ozbiljna knjiga, kojom Asja Bakić dokazuje da s njom nema šale.

Asja Bakić: 'Može i kaktus, samo neka bode', Aora naklada, Zagreb, 2009.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još