SUVREMENI KLASIK

Mario Vargas Llosa - pisac koji zaslužuje Nobela

07.10.2010 u 16:58

Bionic
Reading

Kladionice su, kao što je to često slučaj, bile u krivu. Ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost nije dobio ni kenijski književnik Ngugi wa Thiong'o, a ni Amerikanac Cormac McCarthy. Zasluženi dobitnik je veliki peruanski pisac Mario Vargas LLosa, koji se već godinama spominje kao pisac koji Nobela itekako zaslužuje

Vijest koja je danas objavljena u Stockholmu zasigurno će razveseliti brojne poklonike ovog suvremenog književnog klasika čiji su romani odavno oduševili i književnu kritiku i široko čitateljstvo. Llosa se tako pridružuje najekskluzivnijem književnom klubu na planetu, kao dobitnik nagrade koju priželjkuje svaki pisac od 1901. godine, kada je prvi put dodijeljena. Kriteriji koje je za svoju nagradu uspostavio Alfred Nobel govore o književnicima čija djela imaju najvišu umjetničku vrijednost, ali i služe boljitku čovječanstva, u što se Vargas Llosa savršeno uklapa.

Mario Vargas Llosa rođen je 28. ožujka 1936, a imao je nesređeno djetinjstvo. Oca je upoznao tek kao desetogodišnjak, a četiri godine kasnije poslan je u vojnu školu. Još kao tinejdžer počeo se baviti novinarstvom, što je za mladog Vargasa Llosu predstavljalo i značajnu životnu školu, kao i odličan uvod u literaturu. Prvi roman, 'Vrijeme heroja', objavio je 1963, a radnja se odvija u - vojnoj školi. To je bilo tek prvo djelo u kojem je Vargas Llosa koristio autobiografske elemente, no njegova umjetnička mašta išla je i daleko preko granica vlastitih doživljaja. Tijekom šezdesetih godina Vargas Llosa se i međunarodno afirmirao, s romenima poput monumentalnog 'Ubojstva u katedrali', kao i mnogi južnoamerički pisci iz tog perioda, poput njegovog kasnijeg bliskog prijatelja, Kolumbijca Gabriela Garcije Marqueza.

Zanimljiva je priča o njihovom odnosu, u kojem se zrcale i političke mijene s kojima se Južna Amerika suočavala u tom vremenu. Obojica su započeli kao ljevičari, no s vremenom se Vargas Llosa poprilično razočarao u Kubansku revoluciju i Fidela Castra, s kojim je Garcia Marquez ostao prijatelj do danas. Ipak, razdor dvojice velikih pisaca i bliskih prijatelja, koji su neko vrijeme čak živjeli vrata do vrata, nije se dogodio iz političkih razloga. Navodno se između njih dvojice ispriječila jedna žena, no jedino što javnost sigurno zna jest da je Vargas Llosa 1976. u Mexico Cityju nokautirao pred mnogim ljudima Garciju Marqueza i da od tada više nisu ni riječ progovorili. Također, iako su obojica bivši novinari koji se ne ustručavaju davati intervjue, nijedan nije nikada javno progovorio o tome što ih je doista razdvojilo, što pokazuje da nisu izgubili međusobno poštovanje, ako se već mrze.

Vargas Llosa se u svom književnom radu nije nikada pretjerano uklapao u tradiciju južnoameričkog magičnog realizma, iako jest realist koji je pisao magične romane. Od brojnih dijela ovog velikana svakako treba izdvojiti 'Pohvalu pomajci', kratki i genijalno bezobrazni roman o anđeoskom dječaku crne duše koji zavede vlastitu maćehu. Vargas Llosa je pisac beskrajne mašte, koji svoje priče usidrava u stvarnom životu te se ne boji uhvatiti ni pretencioznih tema, koje svojom stilski savršenom i bistrom prozom čini prijemčivima za široke narodne mase. U svojim djelima nije se ustručavao radikalno kritizirati društvene odnose u južnoameričkim društvima, no uvijek kroz strastvenu prozu i priče koje bi u slabijim rukama mogle otići u melodramu. Fasciniraju ga i drugi umjetnici, pa je tako u romanu 'Raj iza drugog ugla' opisivao nesretni život slikara Paula Gaugaina. Još jedno važno oružje u književnom arsenalu Marija Vargasa Llose jest i njegov smisao za humor, koji se najbolje vidi u remek-djelu 'Tetka Julija i piskaralo', romanu smještenom u svijet radio-drama pedesetih godina prošlog stoljeća, zabavljačke forme koja je u to vrijeme bila na vrhuncu popularnosti u Južnoj Americi.

Čitanje romana Vargasa Llose iskustvo je koje se svakome mora preporučiti, čak i onima koji inače nisu ljubitelji književnosti, jer ovaj pisac nikada nije dosadan ni naporan, ma koliko bio opširan. Banalno rečeno, njegovi romani će svakoga zabaviti, a istovremeno i poučiti.

Mario Vargas Llosa
i politički se angažirao u svojem rodnom Peruu te se 1990. kandidirao na predsjedničkim izborima. Izgubio je u drugom krugu od populista Alberta Fujimorija, koji se uskoro prometnuo u peruanskog Tuđmana, stvarajući u državi diktatorsku atmosferu netrpeljivosti i korupcije, te je kasnije, praćen općenarodnim bijesom, pobjegao u Japan. Da su Peruanci bili pametniji, izabrali bi velikog pisca i devedesete godine proživjeli u normalnijem društvu, no književnost bi onda mnogo izgubila. Vrijedi spomenuti i da je Vargas Llosa prvi dobitnik Nobelove nagrade za književnost iz Južne Amerike još od 1982. godine, kada ju je osvojio njegov bivši najbolji prijatelj Gabriel Garcia Marquez. U oba slučaja Nobel je otišao u prave ruke, a hrvatski čitatelji već mogu doći do prijevoda nekoliko romana Marija Vargasa Llose, čija djela kod nas objavljuje naklada Vuković&Runjić.