R 249 556. Pod tom šifrom se u arhivi Securitatea, nemilosrdne tajne službe rumunjskog komunističkog diktatora Nikolaja Ceaucescua, vodio dosje doušnika kodnog imena Otto Stein. Dotični je postao doušnik tajne službe 8. lipnja 1961. godine, a surađivao je s njom sljedećih osam godina. Ono što je ovih dana iznenadilo svjetsku književnu javnost jest senzacionalno otkriće da se iza tajnovitog Otta Steina zapravo krio Oskar Pastior, kasnije slavni njemački pjesnik rumunjskog porijekla. Iako je Pastior bio protivnik komunističke diktature, očito je da mu nije uspjelo izbjeći njenom utjecaju, kao ni stotinama tisuća drugih rumunjskih građana, koje je Securitate također pretvorio u svoje doušnike.

Pod Ceaucescuom je život, dakle, bio takav da nitko nikome, pa ni svojim najbližima, nije smio vjerovati, jer je uvijek postojala mogućnost da vas netko prijavi zbog antirežimske djelatnosti, pa makar bila riječ tek o vicu koji ste ispričali. Pastior je morao potpisati i dokument u kojem priznaje da se u njegovim pjesmama nalazi 'neprijateljski sadržaj'.

'Svjestan sam da je moje djelovanje kažnjivo te zato molim organe Securitatea za mogućnost rehabilitacije koja će se pokazati kroz konkretna djela i lojalnost demokratskoj vlasti Rumunjske. Svim silama ću se truditi da bih otkrio i dojavio režimu o neprijateljskim elementima. Informacije koje sakupim bit će točne te neću sakriti nijedan detalj, neovisno o kome je riječ', napisao je Pastior tada Securitateu, najvjerojatnije pod velikim pritiskom tajnih agenata.

U takvoj situaciji pjesnik se našao zahvaljujući tome što se tajna služba dočepala pet njegovih pjesama u kojima opisuje iskustva iz komunističkog radnog logora, u kojem je nakon Drugog svjetskog rata proveo pet godina. Pastior je, naime, rođen 1927. godine, a kao pripadnik njemačke manjine u Rumunjskoj automatski je bio sumnjiv Ceaucescuovom režimu. Još u srednjoj školi ga je Securitateu prijavio njegov profesor književnosti, jer je u jednom Pastiorovom referatu prepoznao reakcionarne tendencije, kako se to tada govorilo.

Kada je 1955. godine Pastior došao u Bukurešt na studij germanistike, već je, dakle, bio poznat tajnoj policiji kao remetilački faktor, a priliku da ga pretvori u svojeg suradnika Securitate je dobio zahvaljujući rukopisu čiju je kopiju pjesnik ostavio svojoj prijateljici Grete Löw u rodnom Hermannstadtu. Pastior je znao da u tom ciklusu pjesama ima i onih koji bi bile neprihvatljive komunističkim vlastima te je sve ostale primjerke uništio.

No Grete Löw je uhićena 1959. godine, a u njenom stanu je nađena i kompromitirajuća Pastiorova poezija. Pjesnik je pak u međuvremenu završio studij u Bukureštu te tamo počeo raditi kao radijski novinar. Jednog sunčanog proljetnog dana ga je pred ulazom u zgradu radija dočekao crni auto Securitatea, kojim je odveden na ispitivanje te je na njemu suočen sa svojim pjesmama 'neprijateljskog sadržaja', postavši tako ono čega se najviše užasavao - kotačić u funkcioniranju komunističkog represivnog aparata. Ipak, tijekom osam godina špijuniranja svoje bliže i dalje okoline, Pastior je uspio proizvesti samo jednu informaciju koja bi nekoga kompromitirala, što znači da je bio jedan od najlošijih doušnika Securitatea.

Konačno je 1969. godine Oskar Pastior uspio prebjeći u Njemačku, u kojoj je dobio politički azil, a onda i državljanstvo. Odmah je priznao njemačkoj policiji da je bio suradnik Securitatea, koja tu informaciju nikada nije objavila. Pastior je izgradio uglednu poziciju na njemačkoj književnoj sceni, zahvaljujući ponajviše svojoj eksperimentalnoj lirici i jezičnim igrama, ali i imidžu protivnika komunističkih totalitarnih režima.

Za svoj književni rad dobio je 2006. nagradu Georg Büchner, koja se smatra jednom od najvažnijih na njemačkom govornom području, a iste godine je i preminuo u 79. godini života. Njegov život u totalitarnom društvu, a naročito petogodišnje iskustvo u radnom logoru komunista, inspirirali su i nobelovku Hertu Müller da mu posveti svoj roman 'Atemschaukel' iz 2009. godine. Müller je bila i dugogodišnja Pastiorova prijateljica, koja također dijeli iskustvo života pod Ceaucescuovim dehumanizirajućim režimom, što je, uostalom, njena opsesivna književna tema.

Vijest da je jedan od njenih najbližih prijatelja bio doušnik Securitatea, tajne službe koja je i nju progonila, Herta Müller je komentirala sljedećim riječima: 'Trebao mi je to reći. Bilo je mnogo prilika da mi se povjeri. Ali njegova šutnja je očito bila konačna odluka, koja je donesena i mnogo prije nego što smo se nas dvoje upoznali. On je postao doušnik kada sam ja imala tek sedam godina.' Müller je ipak daleko od toga da se odrekne svojeg pokojnog prijatelja, iako je svoju prvu reakciju na saznanje o njegovoj suradnji opisala kao 'šok i bijes'.

Čitava priča se zakotrljala zbog jedne nejasne bilješke u Pastiorovoj ostavštini, koja je nagnala minhenskog germanista Stefana Sienertha da počne istraživati pjesnikove akte u arhivi Securitatea. Tamo je otkrio najveću tajnu njegova života, koju je on odnio sa sobom u grob.