Književnost KNJIŽEVNA KRITIKA: DIVLJI DETEKTIVI

Dolje Paz, živjeli utrobni realisti!

  • Autor: Ana Grbac
  • 6.9.2010 10:32:52
  • 6.9.2010 8:00:00

Recimo to u duhu infrarealističkog manifesta: 'Divlji detektivi' čileanskog književnika Roberta Bolaña četiri su svjetlosne godine daleko od potrošne prijevodne produkcije kojom se pune knjižare. Posrijedi je velik i sve samo ne dosadan roman o generaciji pjesnika kojoj je i Bolaño pripadao, latinoameričkih bitnika koji su 70-ih godina činili sve da spoje etiku i estetiku

Otkako se na 'psihološki parangal za neiskorištena jata snobova' obilato vješaju i svakojake književne nagrade, o njima se češće govori u kontekstu krivolova nego stvarne književne vrijednosti. Ovom prilikom, međutim, nije riječ o krivolovu i otrovnim uvoznim mušicama, nego o nagradi Rómulo Gallegos i njezinom jedanaestom dobitniku – Robertu Bolañu.

Svi smo se suglasili da meksičko pjesništvo valja promijeniti. Naš je položaj (koliko sam razumio) neodrživ, između kraljevstva Octavija Paza i kraljevstva Pabla Nerude. Odnosno, između čekića i nakovnja.

Autor Divljih detektiva 1999. na dodjeli je među ostalim govorio o svojoj disleksiji pa se, pretpostavivši da se slavni venezuelanski prozaik okreće u grobu, ispričao don Rómulu. Iako i takvi štikleci pripadaju modernim verzijama Tenžerinih 'psiholoških parangala', ovdje je riječ o nečem posve drugom. Bolaño naime 'koristi gužvu' ne bi li u priču diskretno uveo patafiziku, pa taj dio izlaganja zaključuje tvrdnjom da je disleksija imaginarni problem koji iziskuje imaginativno rješenje. Patafizika i Jarry nisu pritom neko neosporno književno zaleđe ni jedina tradicija s kojom bi valjalo povezati Bolaña, ali se generacija pjesnika i prozaika koje opisuje u Divljim detektivima teško može razumjeti mimo sklonosti avangardi i ljevici.

Divlji u srcu i stihu

Prvi val književne i proleterske avangarde odlazio je u povijest kada je 1953. u Čileu rođen Roberto Bolaño. Za onodobnu povijest književnosti, naravno, višestruko nevažan događaj, kao uostalom i podaci o tome da se mladić 1968. s obitelji preselio u Meksiko, tamo odustao od škole, počeo novinariti i zalagati se za promjene u korist radnozavisnih slojeva. Bolaño je 1976. napisao prvi infrarealistički manifest, no i to je za književnu povijest prilično nevažno jer se pjesnički pokret, koji je uključivao još dvadesetak istomišljenica i istomišljenika, danas smatra umnogome marginalnim. Ono što se iz manifesta ipak jasno može razabrati (a zanimljivo je i za buduće čitatelje Divljih detektiva) jest da su infrarealisti nakanili osporiti sve aktualne književne vrijednosti (i veličine!) i nabaciti svoju pjesničku logiku.

Jeste li gledali Gole u sedlu? Da, film s Dennisom Hopperom, Peterom Fondom i Jackom Nicholsonom. Takvi smo otprilike mi bili. A osobito Ulises Lima i Arturo Belano prije nego što su otišli u Europu.

'Put do etike-estetike popločen je izdajama i patetičnim preživljavanjem', odnosno 'naša etika je revolucija, a estetika život', piše tada Bolaño, da bi manifest zaključio sljedećom uputom: 'Napustite sve, pa opet / put pod noge.'

Predložena poetika trebala je dakle dovesti do smjene generacija, a mišljena je u duhu vremena, odnosno političkog kaosa koji je tih godina vladao Latinskom Amerikom jer nije trebalo srušiti samo 'seljačke pjesnike', nego i Pinocheta. Potonjeg nisu uspjeli srušiti, iako su bili spremni skočiti na oružje. Nisu uspjeli srušiti ni Octavija Paza koji je 1990. dobio Nobelovu nagradu za književnost, već su završili na književnopovijesnoj margini, gdje bi sasvim sigurno i ostali da Bolaño 1998. nije objavio Divlje detektive.

Roberto Bolaño = Arturo Belano

Bolaño je napisao posvetu vlastitoj generaciji i književnim istomišljenicima, ali se pritom nije odao patetici, već se u skladu s mladenačkom etikom-estetikom odlučio za ironiju. Infrarealisti su tako postali 'utrobni realisti', književni velikani 'mudomiri' i 'daveži kakvih nema', a kud se podsmjehnuo svojim suvremenicima, morao je i sebi.

Goli u sedlu, režija Dennis Hopper, 1969.

Stoga se u Divljim detektivima pojavljuje kao Arturo Belano, a tog Belana pak ogovaraju uzduž i poprijeko. Doista 'ogovaraju', jer središnji dio romana obuhvaća ispovijesti svih onih koji su poznavali ili došli u doticaj s pokretačima utrobnog realizma – Arturom Belanom i Ulisesom Limom. (Lima je alter ego Bolañova prijatelja koji je, da ne bi bilo zabune, u romanu također opisan kao 'sumnjiv tip'.) Gledano vremenski i terenski, 'Divlji detektivi' obuhvaćaju razdoblje između 1975. i 1996., a odvijaju se na različitim kontinentima. Jednako tako, uokvireni su odličnim kriminalističkim zapletom - koji proizlazi iz spora s jednim bijesnim svodnikom - i protkani politikom... Pa ipak, najviše od svega, koliko god to patetično zvučalo, sjajna knjiga o entuzijazmu, poeziji, mladosti, a našlo bi se u njoj i kurvopisa.

Bolaño je danas sve samo ne književni marginalac, a Divlji detektivi jedan od onih klasika koji ne privlače nužno samo pripadnike profesionalnih sljedbi.

Roberto Bolaño: Divlji detektivi; sa španjolskog prevele Ariana Švigir i Simona Delić, Vuković & Runjić, Zagreb, 2010.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još