Književnost KNJIŽEVNA KRITIKA

Goli oko nas

O složenim aspektima, značenjima i metaforama golog tijela te dijalektici odjevenosti i nagosti kroz povijest na vrlo inspirativan način piše australska antropologinja Ruth Barcan u svojoj studiji 'Golo/nago – kulturalna anatomija'

Biti na plaži u minimalističkom kupaćem kostimu je normalno, ali ako si na istoj u donjem rublju koje pokriva više negoli bikini i tange, većina će buljiti u tebe. Biti u toplesu isto je prihvatljivo, iako privlači znatnu voajersku pažnju, ali ako nisi pomno depilirana, osjećat ćeš se kao da si jedina gola među obučenima.

Na nudističkoj su pak svi goli; tvrde da ih uopće ne zanima kako tko izgleda bez odjeće, jer su tu samo zbog užitka u osjećaju prirodnosti, oslobođenosti tijela. Ali bez obzira na navodnu ležernost nudista, bolje da si u paru. Ako si s prijateljicom, vjerojatno će vas etiketirati kao lezbijke, jer dvije gole žene stereotipno asociraju samo na seks. Samci na nudističkoj izazivaju najviše sumnji, i to samci-muškarci koji se stereotipno smatraju pervertitima, zbog čega im neki nudistički kampovi čak zabranjuju boravak. Igrati tenis javno gol/gola na tim je mjestima isto sasvim OK, ali biti gol/gola na vlastitom balkonu znači veliku šansu da te susjedi proglase: ako si muškarac – egzibicionistom, a ako si žena – luđakinjom ili razvratnicom.

Provokacija i/li ravnodušnost

Ili drugi primjeri golotinje – u umjetnosti. Akt je kroz povijest bio obavezan dio umjetničkog obrazovanja i česta slikarska tema, pri čemu su estetika i idealizacija tijela bili najvažniji. Danas je figurativna slika gole žene – koja leži na kanapeu, obuva baletnu papuču ili drži konja za uzde – eklatantan primjer kiča namijenjena publici koja je preko noći s goblena prešla na uramljena platna i koja se u stvarnosti vjerojatno užasava golog tijela, ali ga u umjetnosti smatra tako uzvišenim.

Razgolićene Merilinke, metastaziranih utroba ispod realistično naslikanih uzdignutih bradavica, slikara Dimitrija Popovića, izazivaju divljenje građanske publike. Kad je pak Tom Gotovac, također iz umjetničkih, ali bitno radikalnijih pobuda, napravio fotosession u kojem je oponašao poze sa slika nagih žena, onda je njegovo staro, zgužvano tijelo koje ironično poziva na seks bilo pljuska društvenom ukusu. Kad je glumac Milivoj Beader prošle godine u sklopu velike teatrološke konferencije ponovio poznati Gotovčev performans Zagrebe volim te i prošetao se gol središtem grada, neki su mu se smijali, neki ga psovali, ali na koncu ga je ipak privela policija. Gola Vlasta Delimar nerijetko je prolazila i lošije od Gotovca, jer žensko je tijelo u javnosti više izloženo osudama i regulama.

I dok golo tijelo u umjetnosti još može šokirati, u stvarnosti se nerijetko normaliziralo. Trafike su postale poput raskošna peep showa, a mediji koji teže ozbiljnosti i informativnosti (pa i medij u kojem čitate ovaj tekst) redovito objavljuju slike nagih žena, i to pomno retuširanih, propagirajući nove tjelesne kanone i šireći strah od starosti i fizičkog propadanja. Uz to, tzv. normalni, ne-seksi tv-kanali uvode kvizove s golim voditeljicama ili reklamirajući seksi-telefoniju podupiru pornografiju, ali i prostituciju.

Između svetosti i grešnosti

Iz ovih nekoliko napomena o iskustvu golog tijela u domaćem kontekstu jasno je da golotinja nije lako odrediva, već je značenjima ambivalentna, različito se reprezentira i, ovisno o kontekstu, može biti prihvaćena na različite načine.

Jednom golo tijelo/razodijevanje može biti znak oslobođenosti ili nevinosti, drugi put sputanosti ili grešnosti. Može upućivati na bezopasan ili nasilan egzibicionizam, ali i na herojstvo aktera. Može izazivati ugodu, kao i veliku nelagodu. Ovisno o kontekstu, isto može značiti sasvim oprečno, tako je prihvatljiva slika Djevice Marije koja doji malog Isusa, dok slika starlete u muškom magazinu koja doji svoje dijete ima snažne erotske (ne više majčinske) konotacije. Golotinja poznatih u tzv. ukradenim kućnim snimkama također se percipira drukčije – u njima se očekuje i više glamura i više prljavštine negoli u autentičnim snimkama tzv. običnih ljudi.

O svim tim složenim aspektima, značenjima i metaforama golog tijela te dijalektici odjevenosti i nagosti kroz povijest na vrlo inspirativan način piše australska antropologinja Ruth Barcan u svojoj studiji Golo/nago – kulturalna anatomija. Barcan odlično uspijeva rasplesti metaforičko i ikonografsko klupko oko golog tijela, pri čemu kao ključne niti izdvaja: značenja golog tijela u određenom kontekstu, iskustvo golotinje/nagosti te definiranje same golotinje (što se pokazuje nimalo jednostavnim).

Jednaku važnost ona posvećuje semantici i reprezentacijama nagosti u visokoj umjetnosti ili filozofskoj misli, ali i onima u svakodnevici, popularnoj kulturi i potrošačkom društvu gdje vrijedi: golo tijelo = seks = profit. Studija sadrži npr. vrlo upućene ekskurse o golotinji u antičkoj umjetnosti ili religijskoj metaforici, kao i o promjenama u zakonskom tumačenju golotinje, reality žanrovima ili suvremenim ritualima poput depilacije tamo dolje, što su u svakodnevicu ušli iz pornoindustrije. Štoviše, autorica kao jednakovažne uključuje i glasove utjecajnih teoretičara/ki, kao i one nudista, režisera pornofilmova, retušera slika golih ljepotica, djevojaka koje se slikaju za novac i sl.

Muško nasilje i ženska golotinja

Otvaranje prema različitim glasovima, naglašena interdisciplinarnost, suveren hod kroz povijest i stvarnost čine ovu studiju živom i zanimljivom. Želja za preciznim, a ne uopćenim pogledom, za anatomijom detalja, svrstavaju je među onaj tip literature koja otvara oči i otkriva kaleidoskopsko bogatstvo fenomena koji često banaliziramo.

Za domaću publiku nedostatak može biti to što većina primjera potječe iz Australije, Amerike i Velike Britanije, pri čemu nije riječ o naprednijem, nego drukčijem odnosu prema golom tijelu (začuđuju činjenice poput one o dugoj zakonskoj zabrani prikazivanja dlaka u medijima ili zazoru od nudizma u Australiji).

Šteta je također što Barcan ne razrađuje više temu nadzora seksualnosti i normiranja govora o seksu unatoč površinskoj sve većoj oslobođenosti, o čemu je pisao Foucault u svojoj Istoriji seksualnosti.

No ono što je iznimno važno i bez čega se studija s ovakvom temom ne može dobro napisati jest autoričina feministička osviještenost. To ne znači samo poznavanje feminističke teorije koja je vrlo utjecajna na polju seksualnosti i kritike pornografije, nego još više stalno promišljanje rodne obilježenosti tijela u različitim kontekstima.

Feminizam Barcanove nije isključiv, niti je njezina studija ispisana kroz manjinsku teoriju kao osveta muškom licu znanosti. Ona je samo dovoljno hrabra da pokazuje naličje uobičajenih naracija, otkriva i muška i ženska iskustva te utvrđuje kanone koje društvo nameće spolovima. To pokazuje i jedna od ključnih teza knjige – ona o današnjoj normalizaciji muškog nasilja i normalizaciji ženske golotinje.

P.S. Za mnoge je feminizam Babaroga koja izaziva nelagodu u kulturi užitka i gnjavi dok traje zabava potrošnje i opscenosti. Za njih ispisujem drukčiju preporuku, jer ako su se navukli na čitanje zbog onih nudista na početku teksta, očekuju i lascivan kraj. Evo – Gola istina o skidanju, voajerima, fetišima i dlačicama. Zavirite!

Ruth Barcan: Golo/nago – kulturalna anatomija, s engleskoga prevela Rajka Rusan, Algoritam, Facta, 2010.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još