Književnost BEKIM SEJRANOVIĆ:

Ovisnost je kao prijatelj koji te nikad neće ostaviti

U razgovoru o svom novome romanu 'Ljepši kraj', autor Bekim Sejranović govorio je o nastanku djela, ženskim likovima smještenim izvan patrijarhalnih obrazaca te se dotakao i vlastitih eksperimenata s drogom

Jedan od najzanimljivijih novih autora iz Bosne i Hercegovine svakako je Bekim Sejranović. Za razliku od nekih drugih, Sejranović ima sebi svojstvenu poetiku, koja se mogla otkriti prvo u zbirci priča 'Fasung' iz 2002, ali još više iz njegova romanesknog prvijenca 'Nigdje, niotkuda', za koji je 2008. dobio  Nagradu Meša Selimović u Tuzli, koja se dodjeljuje najboljem romanu s područja Hrvatske, Srbije, Crne Gore i BiH.

Sejranović je rođen u Brčkom 1972. godine, osamdesetih se pak preselio u Rijeku, gdje je završio kroatistiku, a onda je 1993. otišao u Oslo, u kojem je magistrirao južnoslavensku književnost. Ovi biografski podaci prilično su važni za razumijevanje Sejranovića kao autora, jer njegova je opsesija usamljenost i otuđenost u suvremenom svijetu te dvojba između samoodređivanja vlastitog života i nemilosrdne sudbine. Njegov novi roman 'Ljepši kraj', nedavno objavljen u izdanju Profila, nadovezuje se na stil i teme iz 'Nigdje, niotkuda', a Sejranović objašnjava da je ovaj roman zapravo napisan i prije nego što je prethodni objavljen: 'Nisam imao namjeru napraviti nastavak, ali jasno mi je da čitatelj može to tako doživjeti. Glavni junak skoro je pa isti lik, mjesto i vrijeme radnje su isti ili barem slični, ali priča, struktura i kompozicija romana potpuno su drukčiji. 'Nigdje, niotkuda' žestok je, nabijen događajima i likovima, pomalo kaotičan, a 'Ljepši kraj' prilično statičan, melankoličan, više opisuje stanja psihe nego što priča priču. Da budem iskren, i ne trudim se nešto posebno oko pisanja, jednostavno pišem onako kako osjećam, ne silim se iz sebe izbaciti nešto što nije moje. Naravno, druga je stvar kako to neki čitatelj doživljava. Jedan književni teoretičar, ne mogu mu se sjetiti imena, napisao je da svaka knjiga pedeset posto pripada piscu, a drugih pedeset posto stvara sam čitatelj. Složio bih se s tim, iako ne uvijek. Ponekad mislim da je čitatelj još odgovorniji. Ako vam se neka knjiga dopada, to više govori o vama nego o samoj knjizi ili autoru.'

Glavni lik obaju romana ne može ostati na jednom mjestu, nemir ga uvijek pokreće, ali se uvijek i vraća na ista mjesta te je zarobljen u kretanju. On je u bijegu od svakodnevice otkrio to da i nomadski život ima svoju svakodnevicu, kaže Sejranović te dodaje: 'Ali pravo je pitanje zapravo zašto je to tako? Je li to njegov izbor ili su ga okolnosti prisilile na to? Drugim riječima, imamo li izbora ili se sudbina poigrava nama? Nemam neki spreman odgovor na to. Ako malo razmislite, to je zapravo osnovno pitanje ljudskog postojanja, to je ono zbog čega ljudi pišu knjige, filozofske ili religijske rasprave, ili, ako baš hoćete, to je ono zbog čega se Istok i Zapad ne razumiju.'

Ono što 'Ljepši kraj' ima novo u odnosu na prijašnju Sejranovićevu prozu su dva snažna ženska lika, koje je pisac želio izbaciti iz uobičajenih, balkanskih patrijarhalnih obrazaca. Norvežanka Catherine tako je starija od glavnog lika, s kojim doživljava burnu ljubavnu priču dok je Alma neka vrsta buntovnice. 'Ona upravo razbija te patrijarhalne, ali i sve druge, okvire u koje ju je zarobila sudbina rođenjem u zabačenom selu u Bosni. Ne bih sad prepričavao radnju romana, ali ona, Alma, krši sva pravila, uzima sudbinu u svoje ruke i na kraju bude kako već bude. Mislim da je ona zapravo više, hajde da upotrijebim tu riječ za čije značenje nisam siguran, emancipirana nego bilo tko od likova u romanu, i muških i ženskih. Ona je junak, pardon, junakinja cijele priče', otkriva Sejranović. Iako se glavni lik 'Ljepšeg kraja' može čitati kao autorov alterego, Bekim Sejranović nema problema hladno ga analizirati i zaključiti da je riječ o neuspješnom eskapistu: 'Glavni lik je poput kameleona, da ne kažem štakora. Prilagođava se svim jezicima, društvima, manje ili više uspješno, po nekom automatizmu, poput psa lutalice. Da parafraziram samog sebe, njemu je potpuno svejedno je li u Bosni, Norveškoj, Indiji, Brazilu, zatvorskoj ćeliji, brodskoj kabini ili djedovoj kolibi. Istodobno, osjeća kako ne pripada nigdje, kao da je u život došao nekom greškom. Temeljni osjećaj mu je jedna velika praznina.'

Unutarnje praznine se na Zapadu, barem od kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća, često popunjavaju konzumiranjem droge. Ono što vrijedi primijetiti jest to da droga odavno više nije izraz mladenačke pobune ili želje za otkrićem novoga, nego analgetik za duševne boli kapitalističkog žrvnja. Možda je u svemu najstrašnije rekreativno drogiranje, miljama daleko od uništavajuće, ali na neki čudan način konzekventno poštene narkomanije, koje samo pokazuje da se sve može upakirati u odgovarajući lifestyle. U 'Ljepšem kraju' ima dovoljno scena narko-rekreacije da pitamo Sejranovića o njegovim iskustvima s opijatima: 'Oh, prilično osobno pitanje, ali dobro. Konzumirao sam sve i svašta, ponekad rekreativno, a ponekad i ovisnički. Ovisnost je stvar karaktera, hajdemo je patetično nazvati, rupom u duši koju onda pokušavate nečim popuniti. Svi smo ovisni o nečemu, ali baš svi. Može se biti ovisan o sportu, zdravom životu, TV seriji, religiji, travi, spidu, heroinu ili ljubavi, svejedno. Naravno, pametno je naći ovisnost koja manje šteti zdravlju. Ovisnost je kao prijatelj koji te nikad neće ostaviti na cjedilu, nešto za što uvijek znaš kako će reagirati, ljubavnik koji te neće prevariti.'

Iako pola godine provodi u Norveškoj, Sejranović je tamo nepoznat kao pisac, što bi se uskoro moglo promijeniti. Naime, 'Nigdje, niotkuda' upravo se prevodi na norveški, ali i njemački, talijanski i makedonski jezik. Jedna od snažnih dihotomija u 'Ljepšem kraju' jest to što je glavni lik ponekad fizički radnik, a ponekad dokoni intelektualac, ovisno o raspoloženju i novčanom stanju. 'Glavnog lika uopće ne zanima posao kao takav, nema uopće želje za bilo kakvom karijerom, on sam sebe izopćava iz društva. Jedino što mu od društva treba, silom prilika, jest novac i putovnica. To je velikom dijelom njegov izbor, naravno, ali može se reći da su ga i okolnosti natjerale na to. Teško mu pada i jedno i drugo, i intelektualni i fizički rad, ali fizički rad barem daje nekakve vidljive rezultate. Mislim da čovjek treba i jedno i drugo. Najbolji način da odmoriš psihu je fizički rad', kaže Sejranović.

Što se naslova 'Ljepši kraj' tiče, on je melankolično-ironičan podsjetnik na to da u životu ne postoji hepiend, osim za one koji u smrti nalaze sreću. Kao i prethodna djela ovog autora, 'Ljepši kraj' pisan je u prvom licu, kojeg se Sejranović ne namjerava odreći: 'Pokušavao sam, naravno, pisati u trećem licu, ali nekako nemam dovoljno iskrenosti. Ne volim sveznajućeg pripovjedača, jer kad nešto napišeš postavljam si pitanja poput: Otkud ti znaš da je baš tako bilo ili da se neki lik baš tako osjećao. Pisanje u prvom licu oslobađa me tereta objektivnosti.'
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još