Snježana Kordić u knjizi 'Jezik i nacionalizam' uzburkala je krugove jezikoslovaca tvrdnjom da su hrvatski i srpski jedan jezik, koji se govori u cijeloj regiji. Znanstvenica koja je petnaest godina predavala na sveučilištima u Njemačkoj svoj stav je potkrijepila i dokazima, među kojima i onima o graničnoj zoni za uvrštavanje u isti jezik koja se nalazi između 75 i 85 posto međusobne razumljivosti, a hrvatski i srpski čak su iznad tog postotka.

U razgovoru za Globus Kordić je istaknula da je razlog zbog kojih ljudima smeta spominjanje bilo kakve veze sa srpskom nacijom dokaz vladavine nacionalizma. 'Stvar je u tome da su nacionalne političke elite na prostoru bivše Jugoslavije krenule prije nekoliko desetljeća s netočnim stavom da nacije ne mogu postojati niti imati samostalnu državu ako nemaju jezik različit od drugih nacija', kazala je. Upravo se zato plaše svijesti o istosti jezika, što je, smatra Kordić, smiješno jer u tom slučaju ne bi postojala austrijska država.

'Manipulacijom je na našim prostorima proizvedeno uvjerenje da nacionalni identitet ovisi o jeziku', tvrdi Kordić.

Najvećim zagovornicima čistoće jezika i hrvatskog purizma znanstvenica smatra određene političke krugove i samozvane zaštitnike jezika, a na optužbe hrvatskih jezikoslovaca da svojim stavovima potkopava temelje hrvatske državnosti, odgovara da je riječ o ljudima koji su svoju profesiju proglasili temeljem države kako bi bili važni društvu.

Tvrdnju o istovjetnosti jezika potkrijepila je trima argumentima, to su 'međusobna razumljivost, omjer podudarnosti naspram razlika, a kod trećeg kriterija se gleda je li dotičnim nacijama standardni jezik štokavski ili je nekoj od nacija standardni jezik npr. čakavski'.