Književnost IVICA ĐIKIĆ:

Čovjeka promijeni prometna nesreća, a kamoli ne rat

Nevelik, ali zanimljiv književni opus Ivice Đikića objedinjen je u jednu knjigu zahvaljujući izdavačkoj kući Sandorf i uredniku Ivanu Sršenu. To je bio povod za intervju s poslovično za intervjue neraspoloženim autorom, s kojim smo razgovarali o specifičnostima njegovog proznog pisma, Branku Ćopiću, filmu koji je po 'Cirkusu Columbia' snimio oskarovac Danis Tanović i poslu novinskog urednika

Za razliku od mnogih domaćih pisaca koji izdržavaju svoje literarne ambicije pečalbom u medijima, Ivica Đikić je prvo i prvenstveno novinar. To ga, doduše, nije spriječilo da prije nekoliko godina objavi cijenjen i nagrađivan roman 'Cirkus Columbia', u kojem tematizira rat u Bosni i Hercegovini, a nakon toga i zbirku priča 'Ništa sljezove boje'. Obje knjige su izašle u izdanju Feral Tribunea, u kojem je Đikić, rođen 1977. godine, još kao tinejdžer započeo svoju novinarsku karijeru.

Sada je nevelik, ali zanimljiv Đikićev književni opus objedinjen u jednu knjigu zahvaljujući izdavačkoj kući Sandorf i uredniku Ivanu Sršenu. To nam je bio povod za intervju s poslovično za intervjue neraspoloženim Ivicom Đikićem, s kojim smo razgovarali o specifičnostima njegovog proznog pisma, Branku Ćopiću, filmu koji je po 'Cirkusu Columbia' snimio oskarovac Danis Tanović, ali i jednogodišnjem iskustvu urednikovanja u Novom listu, koje je završilo Đikićevom ostavkom. Ipak, prvo se moralo pitati zašto Đikić, koji je kao novinar postavio tisuće pitanja, ne voli odgovarati kad se njega pita.

Poznati ste po tome da ne volite davati intervjue, niti previše objašnjavati svoj književni rad. S obzirom da ste prvenstveno novinar, je li taj zazor od objašnjavanja sebe u skladu s onime da su liječnici najgori pacijenti?

S obzirom da sam novinar, gotovo svakodnevno imam priliku da u svojim tekstovima kažem sve ili skoro sve što imam reći o onome što nas okružuje, što nam se događa i što me zanima. Zbog toga nema previše smisla da to činim u intervjuima. S druge strane, čini mi se da još manje smisla ima da u intervjuima objašnjavam svoje izlete u književnost i da objašnjavam što sam, zapravo, htio kazati: ako moje priče ne govore same za sebe, moje im objašnjavanje može samo dodatno odmoći. Ako pak govore same za sebe, ja tu više nisam potreban. Mogu samo pokvariti doživljaj ljudima i omesti ih da ono što pročitaju shvate u skladu s vlastitim senzibilitetom.

Kako je došlo do toga da Sandorf objedini u jednu knjigu prozu koju ste dosad napisali? Je li vam bilo važno da ste kod tzv. malog izdavača?

To s objedinjavanjem bila je moja ideja. Čini mi se da je to praktično rješenje, a sadržaj i duh tih dviju knjiga koje su sad stavljene pod iste korice – dakle, kratkog romana 'Cirkus Columbia' i zbirke priča 'Ništa sljezove boje' – prilično su srodni i mislim da se mjestimično zgodno nadopunjuju. Što se tiče tzv. velikih i tzv. malih izdavača, moram priznati da imam pozitivnija iskustva s ovim potonjima. To je valjda zato što je meni važno da vidim uredničku posvećenost rukopisu koji sam predao, važno mi je da vidim da je uredniku stalo da ono što će na kraju izaći kao knjiga bude što bolje i dotjeranije. U velikim izdavačkim pogonima kod nas mali broj urednika bavi se velikim brojem rukopisa, pa je teže razviti takav odnos pisca i urednika.

Priča 'Zeleni dvorac' je drukčija u odnosu na ostatak vaše proze. Kako je nastajao taj fiktivni prostor u kojem je priča smještena? Također ima i znakovit podnaslov - skica. Je li to roman od kojeg ste odustali ili za koji se tek spremate?

Priča je nastajala dugo, a zasniva se na nekim stvarnim činjenicama i na nekim crticama iz biografija nekih stvarnih ljudi. 'Zeleni dvorac' trebao je biti roman, a mogao bi postati dramski komad. Kad za to skupim znanja i hrabrosti...

Često se u prozi bavite odnosom braće, koji ima i patološke momente. Otkud ta fascinacija braćom, kao i svim lošim i dobrim što si braća mogu međusobno učiniti?

Zanimljivo mi je da ispitujem lomljivost odnosa koji je neslomljiv i čini mi se da su iskušenja s kojima se suočava taj odnos, koji nismo sami izabrali, dobar potencijal za literaturu. Nije, naravno, odnos braće jedini takav, ali ja sam pisao o onome što najbolje poznajem i što sam imao potrebu ispričati.

U priči 'Kao da ništa nije bilo' pišete iz dječje perspektive. Koliko se na taj način otkriva, a koliko sakriva, s obzirom na dječje poimanje svijeta?

Svaka perspektiva, ako je riječ o dobrom piscu, otkriva apsolutno sve i ne sakriva baš ništa. A ako se radi o lošem piscu, onda nije problem u perspektivi, nego je problem u tome što loš pisac nema što reći, koju god pripovjedačku perspektivu odabrao.

Referirate se, direktno i indirektno, na Branka Ćopića. Pretpostavljam da ste u mladosti čitali 'Magareće godine', 'Orlovi rano lete' i ostalu njegovu dječju prozu? Je li ona i danas aktualna ili je svijet koji opisuje nejasan današnjim klincima?

Mislim da sam pročitao sve što je napisao Branko Ćopić i meni je on među pet najdražih pisaca koji su pisali na našem jeziku, ili našim jezicima. To je tako velika i tako autentična književnost da ne može biti neaktualna. Literatura Branka Ćopića govori o onome što je neprolazno, govori o ljudima i njihovim karakterima koje možemo prepoznati u svakom vremenu i na svakom mjestu. Volio bih da današnja djeca, i nikako samo djeca, više čitaju Ćopića. Otkrit će pripovijedanje koje je bogato u svojoj jednostavnosti i otkrit će jedan fascinantan svijet, svijet puno raskošniji i autentičniji od svega što im, čast genijalnim izuzecima, nudi suvremena tzv. književnost za djecu i mlade.

Jednom ste izjavili da vas je rat promijenio te da želite pisati o tome, bez obzira što postaje naporno i dosadno. Koja je razlika između prijeratnog i poslijeratnog Ivice Đikića?

Pa, čovjeka promijeni blaža prometna nesreća, a kamoli neće rat. Ne bih htio mistificirati iskustvo rata jer ljudi doživljavaju promjene i mimo ratne situacije, ali u ekstremnim prilikama sve se događa intenzivnije i brže, ljudi dobivaju priliku, ili bivaju natjerani, da pokažu kakvi su, a iz tog ljudskog pokazivanja pravog lica ili lica na koje nismo bili navikli rađaju se drame i može se možda roditi književnost. Rekao sam da ću i dalje pisati o ratu jer me zanima to kako ljudi, gradovi i narodi postaju drukčiji u smislu da postaju zli, i zanima me kako neki ljudi, za razliku od većine, ostaju isti, svoji i dosljedni, makar ih ta postojanost puno koštala. Kad je počeo rat, imao sam petnaest godina, i mene je rat promijenio utoliko što sam naglo odrastao, ali su me u gotovo jednakoj mjeri promijenila i neka kasnija, mirnodopska iskustva na način da ulažem više truda da razumijem ljude, čak i kad se odaju zlu. Ne znam je li ta promjena pozitivna, vjerojatno nije, ali uz ostalo, valjda, ide i s godinama.

Jeste li zadovoljni filmskom adaptacijom 'Cirkusa Columbia'?

Vrlo sam zadovoljan ishodom, s tim da ne vidim puno smisla u uspoređivanju romana i filma. To su dva svijeta koja su povezana vidljivim i, što je meni još važnije, nevidljivim nitima, odnosno nitima koje nisu tako očigledne. Povezani su nekim likovima, nekim motivima i nekim elementima radnje... Mnogo je toga drukčije, a sve je opet isto: isti je duh, ista emocija, iste boje, isto svjetlo. Ja sam Danisu pomagao u onome u čemu sam mogao pomoći, u dijalozima, u logici nekih situacija, u karakteriziranju likova. Film 'Cirkus Columbia' najviše je Danisova priča za koju je uzeo jedan komadić svijeta koji sam ja stvorio u romanu. Bio sam sretan kad sam pogledao film, bio sam sretan kad sam vidio kako je umjetnički talent drugog čovjeka doživio i oživio likove i atmosferu iz jednog dijela moje knjige.

Bili ste godinu dana glavni urednik Novog lista. Kako iz današnje perspektive gledate na svoj glodurski status i učinak? Znači li to da sada možemo očekivati vašu treću proznu knjigu ili će književnost uvijek biti u sjeni vašeg novinarskog rada?

Prihvatio sam mjesto glavnog urednika u dobroj vjeri, misleći da ću se moći baviti konceptom, tekstovima, autorima, razvijanjem novinarstva koje informira i provocira, koje je ozbiljno i pametno i u kojem nije važno samo što se piše, nego i kako se piše. Ispostavilo se da se time najmanje mogu baviti, premda je bilo lijepih trenutaka i dobrih tekstova i premda mislim da smo radili dobre novine koje su imale kvalitetan kritički gard prema društvenoj i političkoj situaciji. Otišao sam jer su se moji pogledi na vođenje uređivačke politike, na autonomiju redakcije i na ulogu glavnog urednika u jednom času sasvim razišli s pogledima vlasnika i uprave. Ionako sam već bio napravio previše kompromisa koji su mi uprljali obraz. Unatoč svemu, Novi list ima veliku šansu, ponajprije zato što okuplja izuzetnu ekipu mladih ili relativno mladih novinara koji, po mom mišljenju, predstavljaju najbolje što hrvatsko novinarstvo danas ima.

Od neke nove prozne knjige još sam prilično daleko, mada je točno da pravim sve više bilješki otkako nisam glavni urednik. Volio bih da moja književnost uvijek ostane u sjeni mog novinarskog rada, ali s obzirom na stanje u našem novinarstvu, nisam siguran da će mi se ta želja ispuniti.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još