Književnost 'ZELENI PAS' NADE MIHELČIĆ

Ovisnik je kao kamen bačen u bonacu

Iako se u knjižarama pojavio bez mnogo pompe i ikakve reklame, 'Zeleni pas' Nade Mihelčić, u izdanju Naklade Lukom, polako je našao svoj put do čitatelja i skupio zavidne kritike domaćih kritičara

Unatoč slavnoj tradicije hrvatske književnosti za djecu i mlade, koja uključuje autore poput Ivane Brlić-Mažuranić, Mate Lovraka i Ivana Kušana, mediji danas većinom ignoriraju knjige te vrste. Pretpostavlja se da mladi više i ne čitaju, kad već imaju Facebook i World Of Warcraft. Također vlada stav da književnost za mlade i nije pretjerano vruća medijska roba jer ne sadrži dovoljnu količinu guzica i sisa te ne proizvodi prigodne skandale. Naravno, ima tu i odgovornosti samih autora, od kojih su neki izgubili priključak s vremenom, pa se znaju pokazati bolno anakronim i otuđenim od svoje željene publike.

Da može drukčije, pokazuje roman 'Zeleni pas' Nade Mihelčić u izdanju Naklade Lukom, koji se u knjižari pojavio bez puno pompe i bez ikakve reklame, ali je polako našao svoj put do čitatelja, a skupio i zavidne kritike za ovu vrstu književnosti poslovično nezainteresiranih domaćih kritičara. Nada Mihelčić, čiji je i prethodni roman 'Bilješke jedne gimnazijalke' u međuvremenu uvršten u školsku lektiru, počela je pisati dosta kasno, s obzirom na to da je rođena 1946. godine, ali to se nije pokazalo kao prepreka razumijevanja onoga o čemu piše, a to su mladi i realni problemi s kojima se susreću. 'Zeleni pas' se tako bavi utjecajem koji na jednu prosječnu hrvatsku obitelj ima ovisnost najstarije kćeri Vlatke, ali se taj raspad opisuje bez lažnog moraliziranja.

Upitana kako je danas pisati za mlade te zašto je 'Zeleni pas' izričito podnaslovljen žanrovskom odrednicom 'roman za mlade', Nada Mihelčić odgovara: 'Podnaslov je stavila urednica i tako knjigu objavila u okviru zasebne biblioteke za mlade koju ta kuća posjeduje. Nemam ništa protiv toga jer knjiga je i namijenjena prvenstveno mladima. Kad odlučite da ste tekst namijenili djeci i mladima, istog trenutka se nađete opkoljeni raznim restrikcijama, i to već u najbitnijim elementima kao što su odabir teme, ambijent u kojem se radnja događa i jezik kojim ćete se pritom služiti. Nitko normalan neće za djecu ranog pubertetskog uzrasta odabrati temu čija je poanta u možebitnim manipulacijama zateznim kamatama ili im pružiti detaljan uvid u učinak kemoterapije na okolno zdravo tkivo njegovog vršnjaka. Isto vrijedi i za odabir ambijenta u kojem se radnja događa. Mogla bih o tome govoriti satima, ali ću skratiti i odgovoriti da je razlika u onome što roman za mlade nema. Nema iskusnog, odraslog čitatelja, pa se pisac treba prilagoditi djetetu, a ne očekivati da se dijete prilagođava našim ambicijama. Iz toga proizlazi i još jedan specifikum kojeg u literaturi za odrasle nema, a to je moralna odgovornost u vezi sa svim porukama koje šaljete.'

Kad se upuštala u pisanje 'Zelenog psa', Mihelčić nije htjela pisati o narkomaniji u stilu 'Mi djeca s kolodvora Zoo', nego je imala namjeru, kako kaže, 'osvijetliti jedno nedovoljno vidljivo mjesto', tj. kako žive braća i sestre mladih ovisnika, pa onda i roditelji, rodbina. 'Ako želim u žižu staviti braću i sestre ovisnika, onda mi je obitelj nužan instrument. Likovi su se nekako pojavili sami od sebe, ja sam samo prišla bliže i malo bolje ih pogledala. To je prosječna, simpatična, ni po čemu izuzetna obitelj, a pojava ovisnika je sve uzburkala. Ovisnik je kao kamen bačen u idiličnu bonacu takve obitelji i tada se kolobari šire, najjači su oni neposredno oko mjesta gdje je kamen pao, pa onda sve širi i slabiji zahvaćaju širu rodbinu, bliske prijatelje, susjede, znance itd. Unutar same obitelji ničiji život nije ostao netaknut.' S druge strane, nije željela upasti u zamku moraliziranja, što itekako zna odbiti mlade čitatelje: 'I mene iritira način na koji odrasli nastoje prevenirati ovisnost u mladih.

Naše zdravstvo ipak odvaja neki novac u te svrhe, a onda nekom geniju, koji je dobro plaćen da bi tu sumu pametno iskoristio i distribuirao, zapne za oko dubokoumni američki slogan Samo reci NE i onda to do besvijesti vrti kroz sve medije i stiče se dojam da su se svi pretrgli od napora da osujete posrtanje djece! Posve je normalno da na takav slogan dijete upita zašto, a onda dobije odgovore tipa: a) zato, b) zato što ti ja to kažem, c) zato što će ti inače mozak izgledati ovako!!! (mali zuri u odurnu sliku i pita se čiji i kakav mozak mu tu pokazuju) itd. Ja sam mladima prišla s više poštovanja i računajući na njihovu empatiju, nastojeći da dijete zavoli sve članove obitelji i da bez mojeg upiranja prstom sagleda da ovisnošću neće uništiti samo sebe, nego će nepovratno razoriti živote svojih bližnjih, pa posve samostalno zaključi da je ovisnost strašna. U tom slučaju će jamačno 'reći NE', i to kao vlastiti stav, a mene će doživjeti kao svog istomišljenika, kao nekoga tko je samo dobro izrekao upravo ono što bi i on želio reći.' Ipak, Mihelčić se odlučila na rizično, ali uspješno balansiranje književnog i pedagoškog, o čemu najbolje govori tragičan kraj ovisnice Vlatke: 'Roman je doslovce godinama ležao čekajući to posljednje poglavlje jer nisam imala srca napisati ovakav kraj. Napokon sam vidjela da je nužan jer kakvu bih to poruku djeci poslala? Ne mogu im kroz dvjesto stranica pokazivati sve negativne aspekte ovisnosti, a na kraju im neizravno reći: Ma samo se vi drogirajte, sve će to na kraju završiti dobro za vas, a ove oko vas ionako nitko ne broji!'

Što dobro pogođenog načina govora mladih tiče, a to je jedna od vrlina ovog romana, bilo je potrebno malo terenskog istraživanja, otkriva Mihelčić: 'Morate mi vjerovati na riječ da, premda sam odavno prešla šezdesetu, ne živim u prašnjavoj kutiji na tavanu, odložena sa svim ostalim starim stvarima. Nisam gluha. Kad bih odabrala pisati o mornarima, nastojala bih neko vrijeme provesti na brodu. Odabrala sam pisati o mladima, pa ponekad svoje umorno staračko tijelo odvučem do nekog kafića, parkiram se na prvi slobodan stolac i slušam o čemu i kako mladi razgovaraju.'

'Zeleni pas' je u međuvremenu dobio i nagradu Mali Princ, koja se u Tuzli dodjeljuje najboljoj knjizi za mlade u protekloj godini napisanoj na teritoriju Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, što Nadu Mihelčić posebno raduje, ali zato nije nimalo sretna zbog onoga kako se prema svemu tome odnose mediji: 'Gacamo kroz izmet do koljena jer nismo bolje ni zaslužili. Tiskovine su u vlasništvu ljudi koji će bez problema istrgat dvadesetak stranica teksta Dostojevskog kako bi na nekoj neravnoj terasi time podbočili nogu stola koji se klima. Televizija je jednako jadna i osobno bih predložila zatvorsku kaznu za one koji postajama poput RTL-a (a ni Nova nije bolja) daju prostor kojig su nam zagadili monstruoznim Big Brotherima, Farmama i kljukaju nas devetim repriziranjem petparačkog filmskog smeća. Ljudi na ključnim mjestima, koji su to odobrili, trebali bi se ili početi liječiti ili prestati uzimati mito, a bez obzira što od toga odabrali, trebali bi otići. Imam jak i neporeciv razlog za taj zahtjev. Nakon Domovinskog rata već nam je stasala cijela jedna generacija mladih ljudi koje smo svojom glupošću i pohlepom upropastili. Hrvatska je sada neovisna i demokratska zemlja čiji građani na slobodnim izborima slobodno biraju one koji će ih voditi. Koga smo izabrali? Lakome skorojeviće koji posve mirno pljačkaju i u gladi, neimaštini i posvemašnjem poniženju drže svoje penzionirane roditelje, a umobolnim TV programima i tabloidima prepuštaju odgoj vlastite djece. Ako tako mrtvi-hladni žrtvuju generaciju prije sebe i onu koja će ih naslijediti, onda tu zaista ne vidim prostor za Ivanu Brilć-Mažuranić, za Lovraka ili Kušana. Ja sebe ne mogu staviti uz bok takvih pisaca, ali sam ilustrativan primjer do koje mjere smo zaglibili.'
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još