Književnost INTERVJU: NADA GAŠIĆ

Društvo je trenutno savršena slika patologije

'Voda, paučina' je novo, ambiciozno djelo Nade Gašić, a u razgovoru s njom smo se dotaknuli tema poput razvoja Zagreba, opterećenja koje stvaraju obiteljski odnosi, rada s urednikom Krunom Lokotarom i budućih planova ove spisateljice

'Voda, paučina' drugi je roman Nade Gašić, a ovih se dana u izdanju Algoritma pojavio u knjižarama. Ova je spisateljica rođena 1950. godine te je relativno kasno (2007) objavila svoj prvijenac 'Mirna ulica, drvored', krimić koji nije bio sam to te je za njega dobila nagradu Hrvatskog društva književnika za najboljeg debitanta, a bila je i među finalistima nagrade roman@tportal.hr.

Krenimo s očitom poveznicom između vaša dva romana, a to je važna uloga kvarta u cijeloj priči. U prošlom romanu to je bio Medveščak, a u 'Voda, paučina' je riječ o Trešnjevci. Zašto ste se ovaj put odlučili za Trešnjevku?

Zagreb je najvažnija poveznica između moja dva romana, a kvart je sužavanje scene, nužno sužavanje koje omogućuje fokusiranje na događaje i likove. Oba kvarta, gledana iz ptičje perspektive, izgledaju kao raster koji tvore ulice po kojima se kreću minijaturni ljudi. Čak i simbolično to su 'mali ljudi' koji postaju moji likovi.

Naravno, oni povremeno izlaze iz rastera, ali se neminovno u njega vraćaju. Za njih je kvart/raster paukova mreža. Izvanredno važnu ulogu u odabiru kvarta kao pozornice za svoje priče ima i to što ih oba pratim još od djetinjstva. Medveščak, gdje danas živim, dio je moga djetinjstva do polaska u školu, a Trešnjevku pamtim od prvog razreda osnovne škole pa sve do svršetka studija. Trešnjevka se izborila kao scena za moj novi roman 'Voda, paučina' i zbog toga što sam kao četrnaestogodišnja djevojčica svjedočila poplavi. Nisam je zaboravila i bilo je samo pitanje vremena kad će se ovaj dramatični događaj uvući u moju literaturu.

Sam je kvart idealan za promatranje promjena i rasta grada. Koliko je zanimljiv za njegov razvitak i razvoj, ne znam.

Kako vam se čini društveno-povijesni razvoj tog dijela grada, svojedobno poznatog i kao 'crvena Trešnjevka' zbog političnosti? Ima li danas Trešnjevka kakva jest takve specifičnosti ili je izgubila dio identiteta?

Epitet 'crvena' Trešnjevka je stekla prije Drugoga svjetskog rata, u vrijeme kad se oformljivala i gradila kao radnička četvrt. U vrijeme samog rata bila je rasadište ilegalaca i otpora fašističkom režimu. No dolaskom 'crvenih' na vlast i u vrijeme moga djetinjstva na Trešnjevci ona je već mnogo manje 'crvena' no što je nekada bila. Svako ostvarenje želja uvijek je više razočarenje no što se dade naslutiti, a ispunjenje želje za promjenom društvenog uređenja tu prednjači.

Danas smo svjedoci istom takvom, ako ne i bolnijem razočarenju. Trešnjevka je idealna i za promatranje dramatičnih promjena grada kojima smo svjedoci u posljednja dva desetljeća. Prva je nastradala i u vizualnom smislu. Ruši se i gradi stihijski, s tek ponekom lijepom kućom, ali s gomilom izvanredno ružnih zgrada koje kao golemi pauci okružuju preostale prizemnice, jedu vrtove i tanki pojas zelenila između fasada i pločnika. Posve prirodno Trešnjevku nastanjuju i novi stanovnici čiji dolazak postupno mijenja i običaje, pa čak i sam govor kvarta. Sjećanje na staru Trešnjevku još se relativno dobro drži oko samoga placa. Dobro se drže i postarije gospođe s cekerima.

Roman započinje i završava rijekom Savom. Početak je istovremeno i simpatičan i indikativan: citirate kako se Savu opisuje na slovenskom, hrvatskom, bosanskom odnosno srpskom izdanju Wikipedije. Opisi su, naravno, različiti, iako je riječ o istoj rijeci. Dakle, zašto Sava i zašto inzistiranje na različitim perspektivama jedne te iste stvari?

Dva su razloga zbog kojih Sava zauzima istaknuto mjesto u ovom romanu. Jedan je taj što je roman osovljen na zagrebačku poplavu iz 1964. godine, a drugi je taj što je Sava posljednje i jedino sigurno što povezuje četiri nekadašnje jugoslavenske republike. I tu se ništa ne da promijeniti, iako vjerujem da bi mnogima bilo drago kad bi se i tu nešto dalo učiniti. Roman sam započela izvodima iz Wikipedije, ne zato što su 'republičko/državni' opisi različiti, što je i normalno, nego zato što se 'nacionalna/e' Wikipedia/e ne slažu oko mjesta na kojem izvire Sava, što već nije simpatično, nego bizarno i itekako indikativno za sve naše prošle, sadašnje i buduće odnose, sva naša slaganja i neslaganja oko bitnih mjesta u prošlosti. A, eto, htjeli mi to ili ne, Sava zaista izvire ondje gdje izvire, ma što mi mislili o tome.

Opet se bavite ubojstvima, s time da se u 'Voda, paučina' to ne predstavlja kao dio krimi-priče u klasičnom smislu, nego kao posljedica društvene uvjetovanosti. Otkud ta sklonost u vašem pisanju?

U oba romana postavljam zločin kao žarište oko kojega sve počinje. I u 'Mirnoj ulici, drvoredu' počinjeni zločin/i i smrti koje slijede samo su naizgled slučajni i samo naizgled počinjeni iz ljubomore.

Davne, za neke već zaboravljene 1992. godine, tako bar svjedoči san jednog od likova tog romana, Viktora Fedora, udaren je jedan starac i jedno dijete koje se od većine zagrebačke djece razlikovalo samo po tome što je nosilo naočale velike dioptrije. Obitelj toga djeteta trebala je ovo razumjeti kao presudu po kojoj bi morala napustiti svoj dom i vlastiti grad. I tada, te zaboravljene '92. bila je to društvena uvjetovanost.

A, eto, ne te, dječje, ali nekakve slične naočale koje su prošle kroz mnoge ruke jedanaest godina poslije usmrtit će, posve slučajno, jednog od likova 'Mirne ulice, drvoreda', zatim će krenuti druge smrti i trajne nesreće. U 'Vodi, paučini' prvo ubojstvo koje će kao poplavna voda pokrenuti, pa odnijeti sve pred sobom, čin je nekoga tko nam je zaista društveno uvjetovan. Štoviše, mi smo ga proizveli i do te mjere smo odgovorni za društveni položaj toga čovjeka ubojice da ga čak nismo spremni ni prepoznati.

Je li onda ubojstvo i transgresivni čin rušenja društvenih normi?

Da. Jedino nisam sigurna zna li itko gdje danas počinju, gdje završavaju i što su to prihvaćene norme. Složno šećemo virtualnim crvenim tepisima, valjamo se po farmama, živimo virtualne živote selebritija (ma što značila ova riječ), spremni smo umetnuti silikone u mozak samo ako to njihov ukus uskoro zatraži od nas.

Povremeno se čini da društvene norme postavlja taj virtualni svijet s ekrana. U odgovorno doba punoljetnosti ušla je generacija koja od vrtića, osnovne i srednje škole pokorno i uglavnom s odličnim ocjenama savladava vjeronauk, roditelji im se i javno i u anonimnim anketama izjašnjavaju kao čvrsti vjernici, i to u punih 90 posto stanovništva, a kuknjavu o srušenim moralnim vrijednostima i društvenim normama slušamo svakodnevno od tih istih roditelja, od tih istih odgajatelja, pa, gle čuda, čak i s tih virtualnih crvenih tepiha, farmi i proizvođača silikonskih mozgova.

Smatrate da je patologija prava slika hrvatskog društva?

Ne. Društvo je trenutno savršena slika patologije.

Obiteljske odnose opisujete kao opresivne, bez obzira na podršku koju znaju pružati. Je li vam to bila namjera ili je jednostavno 'izašlo' iz same priče?

U mome pisanju nema namjere, ali nema ni slučajnosti, bez obzira na kontradiktornost ove izjave. Obitelj koju opisujem 'uhvatila' sam u trenutku kad se neminovno počela strmoglavljivati u ambis. Da sam joj se posvetila samo dan ranije, što bi u njoj bilo neobično, gdje bismo prepoznali opresivnost? Da, ona je disfunkcionalna, roditelji su razvedeni, ali u tome više nitko, a najmanje književnost ne prepoznaju dramu, dijete povremeno odlazi od kuće na cijeli dan, ali se ipak vraća doma na spavanje pa se ni u tom ne bi prepoznao veći problem, srednja je sestra profesorica koju povremeno viđaju da je netko vozi u skupim automobilima, ali to bi i po prosječnom mišljenju bilo protumačeno kao krajnji uspjeh u životu mlade žene, najmlađa sestra priprema vlastito vjenčanje… Kud ćeš veće sreće? A samo dan kasnije… Tada se iščitava opresivnost i te i sličnih i inih obiteljskih veza. Tada sve kreće kuda voda nosi.

Tri sestre su inače jedna od najinspirativnijih umjetničkih konstrukcija, od Čehova do Woodyja Allena. Sada ste se i vi oprobali u tome. Što nudi takva konstelacija autoru?

Ne, ne od Čehova. Postoji jedna mnogo starija priča, bajka o tri sestre. Točnije, bajka o dvije sestre i 'trećoj'. To je 'Pepeljuga'. Ona je bila moja inspiracija i ja sam od same ideje o romanu 'Voda, paučina' znala da ću napisati našu suvremenu, hrvatsku, strašnu bajku o Pepeljugi.

Uz te dvije sestre i treću polu/sestru ovdje je još i kuma-dobra vila čije se moći zaustavljaju na kuhanju juhice i pečenju buhtli, ovdje je i bundeva koja se, doduše, ne pretvara u zlatnu kočiju, već u nešto mnogo, mnogo strašnije, ovdje je i potencijalni princ koji, doduše ne gleda u Pepeljugino stopalo, već u njene ruke, ovdje je i Zvončica… neka čitatelji dalje sami otkrivaju. U novijoj literaturi zaista se češće pojavljuju tri sestre, vjerojatno zato što se literatura rijetko bavi srećom, a patologiju odnosa, pa i samu literarnu manipulaciju lakše je pratiti i ostvariti preko ženskih likova.

Nastavili ste igranje s formom koje ste započeli u 'Mirna ulica, drvored'. Ovaj put se to čini još sigurnije posloženo, pa me zanima kako ide sam proces pisanja. Nastaje li prvo konstrukcija? Ili se onda nadopunjava/mijenja tijekom pisanja?

Niste jedini koji postavlja ovo pitanje o procesu pisanja i nastajanju konstrukcije moga romana. To pitanje postavljam i ja samoj sebi zato što nisam posve sigurna kako nastaje i kako kreće proces konstrukcije moga teksta. Ipak, čini mi se da od samog nastanka ideje na neki način 'vidim' svoj roman, i to cjelovitu priču i njegov krajnji izgled.

Provjerila sam u kompjuteru i vidjela svoje zapise o ovom romanu koji su nastali samo nekoliko mjeseci nakon što je izišla 'Mirna ulica, drvored'. Postoje čitavi dijelovi teksta, ali postoje i samo neke rečenice koje su kasnije ušle u roman. No, uz sve što sam tada pisala, pa i uz prvi sinopsis romana neprestano se ponavlja riječ PAZI!

Primjer: PAZI RUKE! PAZI PALAČINKE! PAZI VALCER! PAZI SUZE! Upozoravam samu sebe da ću kasnije nešto s nečim povezati. A kako sam znala od samog početka nastajanja priče da me zanima usijana jezgra romana, a to je problem krivnje, učinila sam sve da i policajca prisilim da se na kraju rasplače. Ne vjerujem da će se itko na tome zaustaviti, ali ovo je jedno od najtežih literarnih kretanja kroz lik koji smo naslijedili iz 'Mirne ulice, drvored'.

Da, i samu konstrukciju 'vidim', ali se u procesu njenog nastajanja neprestano vraćam, nadopunjujem, čistim i radim na njenoj čistoći, jasnoći, na brušenju šavova. Želim da moja priča na kraju bude jednostavna, da djeluje kao da je napisana od šale i da u njoj nema velikih gesta.

Zbog čega se u nekim trenucima odlučite za iskakanje iz klasičnog pripovijedanja?

To što priča povremeno iskače iz klasičnog pripovijedanja čvrsto je uvjetovano situacijom, likom ili dijalozima. Naprimjer, teror tramvajskog blebetanja u mobitele zaslužuje samo formu dramskog monologa, uvod u njega je minimalistički i ne zaslužuje ništa više od didaskalije koja će dati informaciju otkuda dokuda vozi pojedina tramvajska linija. I ništa više i ništa manje. Uvela sam i nešto što do sada nisam sretala u literaturi, ali dopuštam i da mi je promaknulo. To je krajnje reducirana samoopomena lika rezana kosom crtom. Iskačem, da, iskačem kad je to nužno. Kao kad na televiziji gledate film, pa vas prekine reklama. Možete je mrziti iz dna duše, daljincem prebaciti na drugi kanal, ali ćete se vratiti filmu. I vi i film i reklama i daljinski upravljač su ravnopravni suputnici naših života.

'Voda, paučina' je organizacijski zahtjevan roman. Koliko je u svemu tome pomagao urednik Kruno Lokotar?

Koliko sam posesivna u odnosu na ono što pišem, to najbolje zna moj urednik Kruno Lokotar. Prije tri godine ukratko sam mu opisala ideju priče, pitao me je kako ću se izvući, odgovorila sam mu 'pusti me' i to je bilo to. Osim minimalnih dijelova teksta, koje je morao pročitati prilikom moga apliciranja za stipendiju Ministarstva kulture, o romanu u nastajanju nije znao ništa.

Početkom proljeća ove godine predala sam mu rukopis koji je, uglavnom, izgledao ovako kako izgleda otisnuti roman. Snosim punu odgovornost za izgled svoga romana, premda, naravno, o svim fontovima ne odlučujem ja, već samo na neki način napišem znak da želim nešto istaknuti. Tada nastupa sigurno oko, talent, znanje i ruka Krune Lokotara, koji daje izvanredne primjedbe i ja ih kao iskusna urednica bespogovorno prihvaćam. Naš je razgovor oko ovoga romana bio jednokratan, kratak, fokusiran i produktivan. Lokotar je morao, naravno, ukrotiti i moju neodoljivu potrebu da još nešto istaknem, boldam, opalim koji kurziv.

Tek kad smo sve usuglasili s punim povjerenjem prepustili smo se grafičkim profesionalcima Algoritma, ali ni tu nije bio kraj priči o fontovima. I tad sam gnjavila i moljakala, sve dok me Lokotar nije uvjerio da je sve onako kako sam sama željela. Netko će sigurno imati primjedbi na izgled moga romana, ali ja zaista mislim da su tehnološke promjene u izdavaštvu otvorile mogućnost da se izmjenom fonta dinamički pokrenu neki likovi i da se pojedine scene samim izborom fonta urezuju u zalihost, sjećanje čitatelja bolje nego što to može klasično podsjećanje autora da se radi o povratku na neku scenu, ili lik.

Za kraj, počeli ste pisati prozu dosta kasno, ali tome pristupate vrlo ambiciozno. Možda je preuzetno pitati, ali razmišljate li o svojim romanima i u nekom budućem kontekstu?

Nisam počela kasno pisati, nego sam počela kasno objavljivati. Da, ambiciozno sam krenula upravo zato što sam /pre/kasno počela. Koliko god se to mlađima od mene može činiti čudnim, bizarnim, mene moje godine rasterećuju, a ne opterećuju. Ja ispred sebe nemam strah od budućih trideset, četrdeset godina u kojima ću se morati dokazivati kao spisateljica, nemam strah od toga hoće li me jednoga dana napustiti inspiracija, jer jednostavno tih trideset, četrdeset godina za mene više ne postoje. Ja nikome i ničemu više nisam ništa dužna, a sebi najmanje. Da više ne objavim ni retka, objavila sam dovoljno, od mene se ništa više ne očekuje, ali ako budem imala snage i doslovno vremena, napisat ću još dva romana kojima ću zatvoriti niz što ga je otvorila 'Mirna ulica, drvored'.

Ona se događa ljeti, 'Voda, paučina' u jesen, sljedeći roman događat će se zimi, a posljednji i zadnji u proljeće. Voljela bih tako zatvoriti mali krimi-bedeker, krimi-vedutu Zagreba kroz četiri kvarta i četiri godišnja doba. Za novi roman imam već ideju, ali se bojim, strašno se bojim da bi se ta priča zaista mogla i dogoditi prije no što roman bude gotov. Svima bi nam bilo bolje da griješim u svojoj literarnoj anticipaciji.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još