Književnost KNJIŽEVNA KRITIKA: 'NOKTURNA'

Varijacije na temu melankolije

Po poetici sutona i majstorstvu aluzije 'Nokturna' Kazua Ishigura su vrlo dobre varijacije na temu melankolije, koja je ipak do punog izražaja došla u velikoj Ishigurovoj romanesknoj kompoziciji 'Na kraju dana'

Pripovijedanjem se ponekad pokušava oponašati sviranje – riječi se biraju po zvučnosti, rečenice slažu u određenom ritmu, a pasusi oblikuju kao minijaturne glazbene teme. Tekstom se tako želi postići apstraktnost i semantičko oslobođenje koje je od svih umjetnosti u najvećoj mjeri prisutno upravo u glazbi. Takvih literarnih pokušaja ima mnogo, ali uspjeha malo, jer tekst na matrici glazbe lako klizne u napornu kaotičnost. Primjer genijalnog suglasja, pretakanja proze u melodiju – poezija je, pak, sama po sebi bliža duhu glazbe – nalazimo npr. u Cortazarovim Školicama, u dugom odlomku posvećenom džezu koji je sav ispisan u jednoj jedinoj rečenici kao virtuozna džezistička improvizacija.

Uz avangardistički impuls da se proces pisanja poistovjeti s procesom sviranja, postoji i drugi način – pisati prozu koja glazbu uključuje kao pozadinu, pokretački motiv, inspiraciju, metaforu... Taj klasičniji odabir, bez eksperimentiranja s naravi umjetničkog iskaza, karakterizira pet priča o glazbi i sutonu u knjizi Nokturna Kazua Ishigure.

Džez i swing standardi, evergreeni s ljetnih terasa, poetika vinila, koncerti izvedeni za jednu osobu, improvizacije i skladanje... određuju ritam ovih pripovjednih minijatura. Pa, ako se u Cortazarovoj prozi osjeća trag piščeva amaterskog sviranja trube i predanog slušanja džeza i tanga, onda se kod Ishigura prepoznaje da mu je glazba nešto mnogo više od literarnog motiva – naime, on je i koautor skladbi na albumu jednog džez svirača, a u biografiji se navodi njegova fascinacija Dylanom i Cohenom.

Poetika sutona


Kako god bilo, Ishiguro je jedan od najboljih suvremenih engleskih književnika, i dok to pišem ne slijedim papagajski nakladničke slogane, nego to i mislim – bez obzira o čemu piše i čime je inspiriran, njegov je stil izvanredno sofisticiran, a pripovijedanje tako bogato da vas od početka snažno uvlači u fikcionalni svijet.

Takav je njegov roman Na kraju dana (svojevremeno ga je na hrvatski odlično prevela Nada Šoljan) koji je nagrađen Bookerom 1989. i koji očarava mnogo više negoli sasvim pristojna filmska adaptacija Jamesa Ivoryja. Riječ je o višeslojnom i kompleksnom romanu u kojemu se ocrtava i Engleska iz Drugog svjetskog rata, i vrijeme zalaska aristokracije i pomola novog poretka, i izniman, ljubavni ali ne i ljubavnički, tjelesni odnos dvoje protagonista. U vrijeme brzine koje od današnjih pisaca traži prilagođavanje teksta i rukopisa, taj roman je istodobno klasičan i inovativan, meditativan i akcijski uzbudljiv, spor a briljantan.

Nokturna se ne mogu svrstati na istu razinu s tim remek-djelom, no potvrđuju da je riječ o odličnom piscu; dok u kontekstu onoga što i kako se uobičajeno u nas prevodi predstavljaju literarnu poslasticu. Priče se čak dijelom nadovezuju na spomenuti roman, i to najviše po ponovnom poetiziranju sutona, po atmosferi i unutarnjem usporavanju kako dan – životni vijek, ljubavni odnos, umjetnička kreacija... – ide svome kraju.

Nova sentimentalnost

Poetiziranje kraja dana kod Ishigura ne znači niti plačljivu emotivnost, niti jeftine trikove, niti tugaljivu dosadu. On iznevjerava horizonte očekivanja i pripovijedanje vodi u neočekivanu smjeru. Npr. u prvoj priči iz zbirke Crooner radnja se odvija u Veneciji, počinje na svetom Marku u kafeu gdje mini orkestar svira gostima evergreene, a nastavlja se nakon seta upoznavanjem jednog od glazbenika, porijeklom iz bivšeg Istočnog bloka, i gosta kafea, poznate glazbene zvijezde na zalasku. Dalje slijedi njihova zajednička svirka na gondoli, na kanalu, ispod prozora jedne žene.

Tako ispričana priča miriše na patetiku i klišeje, ali ništa od toga. Riječ je o namjernom poigravanju sentimentalnim motivima, jer kao što u standardima sve ovisi o tome tko ih i kako izvodi, tako je i kod Ishigura ključna interpretacija. Venecijanske serenade tu nisu literarni kič, jer u piščevoj gondoli, u karakterizaciji likova, naravi odnosa i dijalozima o ljubavima, sve je dubinski drukčije, sve životnije negoli u melodrami kakvu očekujemo. Uz to, u priči se fino, gotovo neprimjetno provlače i druge slike i kulturni kodovi grada, npr. odjeci Casanovina života ili pošast turizma i iznajmljivanje palača bogatim strancima.

U priči I po kiši i po suncu u temu bračne krize i davne studenske čežnje pisac neočekivano upleće komične elemente, i npr. sa scene kuhanja starih cipela da bi se dobio autentičan pseći smrad nekoliko stranica kasnije prelazi – bez sarkazma – na zvjezdano nebo, uspomene i ples na April In Paris Sarah Vaughan. U naslovnoj priči Nokturno komika se pojačava (tu je čak i geg ravan Mr. Beanu kad mu se ruka zaglavi u unutrašnjosti purice), ljubavna tema je pozadinska, neki su likovi isti kao u prvoj priči, ali tu, u New Yorku je diktat američkoga shvaćanja života i braka još izraženiji negoli tamo u Veneciji.

Majstor aluzije

Tako mijenjajući ritam, ali ostajući u sferi melankoličnih, nadahnutih improvizacija, bez bombastičnog poentiranja, ostavljajući kraj često otvorenim, teče pet priča Nokturna. Svaka je na svoj način intimistična, u svakoj je glazba ključna, i u svakoj je s lakoćom velikog pisca ispisana nova psihološka karta ili, barthovski, nova figura ljubavničkoga diskursa.

Naime, tamo gdje bi netko drugi potonuo u sentimentalizam i banalnu izravnost, Ishiguro uspjeva biti duhovit, suptilan i originalan. Kad i poseže za standarnim repertoarom, on improvizira i izvodi stvari tako da se čini da ih prvi put čujete. Dobar dio tog pripovjednog umijeća temelji se na sposobnosti pisanja u naznakama, aluzijama, bez suvišnih objašnjenja i bez fiksiranja, stvarajući atmosferu, karaktere i odnose najviše iz situacija.

Raymond Carver je također majstor aluzije, bio je u stanju napisati dijalog koji u pojedinačnim replikama ne govori ni o čemu bitnom, a ukupno izvrsno ocrtava sve ono o čemu govorimo kada govorimo o ljubavi. Ishiguro mu je u tome sličan, izbjegava uopćavanja, kvalificiranja i izravnost, a svaki je odnos za njega jedinstveno magičan. Još uz to uspijeva u formi priče ocrtati društveni kontekst i atmosferu, tako male stvari kao što je nabava ploča u komunističkoj istočnoj Europi.

Ukratko, i po poetici sutona i po majstorstvu aluzije, Nokturna su vrlo dobre varijacije na temu melankolije koja je ipak do punog izražaja došla u velikoj Ishigurovoj romanesknoj kompoziciji Na kraju dana.

Kazuo Ishiguro: Nokturna – pet priča o glazbi i sutonu; s engleskog preveo Miloš Đurđević, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još