Književnost KNJIŽEVNA KRITIKA

Budućnost ljudske gluposti

  • Autor: Ana Grbac
  • 8.7.2010 13:13:00
  • 8.7.2010 9:37:40

'Kis' Tatjane Tolstoj je jedan od onih velikih i silno duhovitih romana koji se lako čitaju i teško tumače

Kada su ruski futuristi 1912. zvonko prilijepili Ćušku društvenom ukusu, Puškin je, kao i mnoge 'stare veličine', poletio preko palube 'parobroda suvremenosti'.

Bacili su ga misleći da odlazi u nepovrat, no starina se ipak izvukao iz te 'drske gužve'. Eno ga u Fjodor Kuzmičsku, glavnome gradu ruske postapokalipse koji je Tatjana Tolstoj sjajno opisala u svome romanu iz 2000. što nosi naslov 'Kis'. Tamo gdje je prije Praska nekoć davno bila Moskva, sada su podigli spomenik njemu u čast. Prema mogućnostima, naravno, pa je kip starog pjesnika drven, a nedotupavni narod o njega vješa rublje. Kako i ne bi kad se uglavnom hrane miševima, gljivurinama, piju i puše hrđovaču, a Sanitarci s kukuljicom na glavi naveliko plijene knjige jer se vjeruje da one šire bolesti.

A-be-ce-de-e-ef-ge-ha-koma

Sad je, kao, uostalom, i uvijek, aktualno socijalno pitanje, a ne tolstojevština. Nije prvi put da to primjećujem. Vi ste tolstojevac.

Dosta je 'nezgodan' taj pandan Titograda ili Lenjingrada iz 22. ili 23. stoljeća koji je nazvan po Fjodoru Kuzmiču, despotu koji je rasturio 'državu u vražju babu'. Ali to nije sva zasluga Fjodora Kuzmiča, on je odlučio sebi pripisati i autorstvo svih književnih (i neknjiževnih) djela koja su ostala sačuvana nakon Praska. Pokrao je stihove i prozu, ali i ustvrdio da je izumio vatru, kotač, štapiće za računanje i još štošta.

Najkraće rečeno, ukrao je što je stigao. Pa ipak, u toj kulturnoj i materijalnoj pustoši postoji državna služba koja knjige prepisuje na brezovu koru, a neke su stare riječi odoljele gadnom zubu vremena. Istina u nešto promijenjenom obliku, pa se ljudi pozivaju na svoje ABROZOVANJE, FELOZOFIJU, INTILEGENCIJU, TRADACIJU, sjećaju se TRGOBINA i kako su se ljudi svojedobno zaigrali URUŽIJEM.


Nije ni čudo kad im je nakon Praska preostalo samo igrati se pokvarenog telefona. Valja jednako tako reći da u toj igri sudjeluju Prijašnji, Novi i Izrodi. Prvi su uredno preživjeli Prasak i žive bez posljedica, štoviše nevjerojatno su dugovječni.

Njihovi drugovi potomci, rođeni poslije Praska, imaju kreste, škrge, kandže, rep ili im pak pod stare dane na koljenima iskoče nozdrve. A Izrodi su u toj podjeli najgore prošli: 'lice im k'o u čovjeka, trup pokriven krznom, a jure četveronoške. I na svakoj nozi čizma'. Njih doslovce tretiraju kao marvu.

To je, da se razumijemo, tek skromna skica kulturnopolitičke i demografske situacije koju Tatjana Tolstoj pomno razrađuje u 'Kisu', ali je dovoljna da se nasluti koliko je roman slojevit. Uto gore po recepciju jer je jedna od prvih etiketa prilijepljenih tom iznimno uspješnom romanu glasila: postmodernizam. Prva sljedeća bila je: distopija.

Iako se ni jedna ni druga ne mogu osporiti, one više govore u prilog opasnom pojednostavljivanju, nego što govore o samom romanu.

U ovim teškim godinama, kamenom dobu, sumraku Europe, propasti bogova i svemu što smo preživjeli, prijatelji, u ovi godinama upute za stroj za mljevenje mesa ne vrijede ništa manje od papirusa iz Aleksandrijske knjižnice! Integralnog djela Noine arke! Hamurabijevih tablica!

Postmodernizam je maglovita odrednica koja nikako da pokaže ozbiljnije znakove odumiranja, a distopija intelektualna poštapalica koja pak omogućuje da se tekst stavi u najširi mogući kontekst i da se u njega upiše sve i sva. Upisivanje pritom najviše ovisi o tradiciji u kojoj se čitač formirao, a zahvaljujući nesretnom postmodernizmu pod referencu potencijalno može 'proći sve'.

Pa tako i McCarthy, Bradbury i Orwell. A ništa manje kontraproduktivne nisu ni zavist i fascinacija kritičara izazvane autoričinim 'književnim' porijeklom. Sve je to neusporedivo manje važno od činjenice da je ovo jedan od onih velikih i silno duhovitih romana koji se lako čitaju i teško tumače. Utoliko su spomenute etikete medvjeđa usluga ovom romanu jer se jednako lijepe i opasnim diletantima, a Tatjana Tolstoj sve je samo ne diletantica.

Odnosno, kako su pisali ruski avangardisti: 'Novotarstvo diletanata lokomotiva je na kokošjim nogama.' U 'Kisu' su kokošje noge samo eventualna Posljedica Praska, a Tatjana Tolstoj autentična je novatorica. Ona kroji nove riječi tako lako i maštovito da bi joj Majakovski, Burljuk, Kručonih i Hljebnikov morali osigurali počasno mjesto na palubi s koje su bacili Puškina.

A što je kis? Kis je MacGuffin ili Schmurf. Ovisi jeste li skloniji Hitchcocku ili Slamnigu. Naposljetku, definicija je cirkularna i ne vrijedi pišljivog boba – otkrijte sami!


P. S. Usred pučine zvižduka i negodovanja koji se često i mahom neformalno upućuju hrvatskim prevodiocima, treba gromko pohvaliti Igora Buljana za sjajan prijevod.

Tatjana Tolstoj, 'Kis', s ruskog preveo Igor Buljan, Naklada Pelago
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još