Književnost LEKSIKON NOVOKOMPONIRANE ZBILJE

Topi se, Hrvo, u brodetu, visi o kravati

  • Autor: Ana Grbac
  • 11.6.2010 12:16:35
  • 11.6.2010 10:26:00

Nedavno predstavljena knjiga 'Kupujmo hrvatsko: leksikon novokomponirane zbilje' rezultat je udruženih napora dvojice autora da inventariziraju svakodnevicu. Ognjen Sviličić filmski je scenarist i režiser, a Arsen Oremović filmski kritičar i novinar. Autor i kritičar u nekoj bi drugoj konstelaciji mogli biti prirodni neprijatelji ali, mimo stereotipa, unisono potpisuju natuknice o aktualnoj povijesti.

Leksikonski je format načelno vrlo zahvalan za takve inventure, a u proteklih se dvadesetak godina skupila tušta i tma društvenih, političkih, kulturnih i inih jeza koje vape za sređivanjem. Nakladnički apel koji je suvremena radio Mileva (čitaj, RSS) munjevito proširila, sastavljen je od poznatih sintagmi i istaknutih likova iz rusvaja u kojem živimo i bez daljnjega izazivaju reakciju svih korisnika lokalne zbilje. Manje ili više burnu, ali Jadrankina krumpir-salata, Sanaderova banana, jamljenje i Zdravko Mamić nisu pojmovi koji nas ostavljaju ravnodušnima.

Ako je nekome prevelika uvreda da se njihove sponzore i pokrovitelje personalizira oblikom Dikana, može i Richard Gere iz 'Zgodne žene'. Ako smo u tom slučaju Vlatka Pokos ili Julia Roberts, posao kojim se bavimo dođe nam na isto. Iz natuknice Dikan

Moto knjige utoliko bi mogao glasiti – kriva je stvarnost, uhapsimo je! – a s obzirom na Jergovićeve riječi iz pogovora da 'nije smisao u krajnjem ishodu i rezultatu, nego je smisao u procesu' ne bismo se trebali brinuti zbog svega onoga što je neminovno 'ostalo na slobodi'.

No čini mi se da nije sve u procesu, da ipak ima nešto i u rezultatu. Sviličić i Oremović hvataju se u koštac s abecedno poredanim segmentima naše zbilje i trude se zabilježiti sve ono što je naopako.

Knjiga se tako otvara natuknicom Ambasadori, pa pišu o 'sportskoj diplomaciji'. Slijede Arene, Automobili, Bajke, Balkan, Banke... a čitatelj je već negdje kod Brendiranja itekako svjestan njihove površnosti i sklonosti gunđanju. 'Pogledajte samo plakate naših državnih institucija i njihove web stranice. Pa to je Rusija osamdesetih. Sjetimo se samo kako izgledaju naši restorani – kao menze u zatvorima. Većina hotela izgleda poput kaznionica u Bugarskoj.'

U natuknici Chick-lit zabavljaju se dosjetkom o domaćoj verziji 'Seksa i grada' u kojoj glavne uloge pripadaju Jadranki, Đurđi i dvjema Vesnama, no te su junakinje ovdje lišene svog političkog konteksta. U Gastronomiji konstatiraju da se danas u nju svi razumiju, pa umeću u leksikon dva recepta minimalno se rugajući žanru i njegovoj internetskoj aktualizaciji. Selebovi, Farma, Šljam, Zlatko Sudac, Thompson, Promet, Dijaspora, Meteorologija (natuknica doduše govori o vremenskoj prognozi), pa tako manje-više za novokomponiranu zbilju relevantnih 99 komada.

'Glembajevi' su Krležina drama u kojoj posinak probode škarama svoju maćehu. Inače, oni su obitelj koja živi u Zagrebu, bogati su, imaju sluge i dionice, a problemi su im slični kao bilo kojoj norveškoj obitelji iz tog doba. Striček Krleža je uspješno opisao trulu građansku klasu tog vremena i svu tu dekadenciju. Iz natuknice Glembajevi

Izricanje stava nije baš tako egzotična vještina, ali čitajući ovaj leksikon ispada da je to teže nego što se misli.

Kad se knjiga pročita, a natuknice povežu u cjelinu jasno je da tu ima svega od jeftinih relativizacija, usputnog cinizma do proturječja. Glembajevi su naš najbolji izvozni brend, ali u natuknici Balkan cinično pišu 'zaludu je Krleža pisao 'Glembajeve' kad više vrijedi jedan dobar opis nabijanja na kolac Ive Andrića. Zaludu su i svi urbani albumi Olivera i Gibonnija kad zatrube trube Dragačeva! A tek lijepo snimljeni naši kadrovi!'

Ta bi se nedosljednost mogla lako objasniti da je 'Leksikon novokomponirane zbilje' sastavljen od novinskih tekstova koji su objavljivani tokom dužeg razdoblja, ali to nije slučaj.

Štoviše, kako je Sviličić istaknuo na promociji 'to je zapravo knjiga svakodnevnog nerviranja, odnosno, knjiga koja je poslužila kao terapija. Umjesto da se deremo na susjeda ili trubimo nekome iz automobila, napisali smo ovu knjigu'.

Susjed je profitirao kako god okrenuli, no to ne objašnjava niz proturječja, površnosti i, premda te natuknice u leksikonu nema, polupanih lončića. Recimo, Franjo Arapović 'priznao je da je ušao u Sabor jer više nije znao što bi sa sobom i da uopće ne čita knjige i da su mu draži filmovi jer kraće traju. Pa, naravno, odavno je poznato da je vrijednost u kratkoći. A Arapović je, jadan, osvjedočeno toliko dug da se ne treba čuditi što ne zna o čemu govori. Dok zna pročitati vlastito ime na kasliću ili tekućem računu, njemu dobro.'

Kako to da pravobraniteljica reagira samo kad Tony Cetinski ili Anđa Marić kažu nekom djetetu da je predebelo? Zašto naša pravobraniteljica nalazi za shodno upozoriti TV emisiju da bude nježnija prema debilima koji tamo nastupaju, a kad netko ubije ili siluje dijete, nema je nigdje. To valjda nije u njenoj nadležnosti. Zatvorimo oči i uši. Iz natuknice Pravobraniteljica

Otkad je 'pakiranje' na cijeni? Nismo li odavno svjesni gužve u 'rezervatu nepismenih'?

'Ne ide nama lako s identifikacijom u svijetu.' – kažu autori na početku natuknice pod naslovom Kravate.

No ako je suditi po ovom leksikonu još nam teže pada pokušaj da se identificiramo kod kuće. Jesu li svi oko nas/njih nacionalisti 'čedne pismenosti', euroskeptici koji smatraju da je 'danas ući u EU isto što je 1945. bilo učlaniti se u ustaše', truli oportunisti i zadrti huškači?

Spomenuti tipovi itekako postoje, ali autori kao da govore o nekome drugom, k tome s visoka, kao da nekom užasno neinformiranom prepričavaju što se u državi događa.

Nije nevolja u tome što su autori kritični pa nas diraju u rodoljubnu žicu, nego je ponuđeni opis novokomponirane zbilje površan.


Prosječan Hrvat davi se u općenitom sivilu svakodnevice 'Sive su ulice i fasade, sivi su ljudi. Isto tako su sive kape, jakne, hlače... Sivilo je posljedica duge tradicije straha da se ne istaknemo.'

Prosječan Hrvat utoliko je zapravo Gustav. Pardon, Gusztáv, da budemo i pravopisno fer prema liku iz crtića. 'Boja nema nigdje. Ako se na našim ulicama pojavi nešto u boji, to su onda vjerojatno ili turisti ili gej povorke. Turiste ćemo opljačkati, a pedere pretući i opet se vratiti našem starom dobrom sivilu.'

Taj naturalizirani Gusztáv, koji odustaje od sive odjeće samo u slučaju Thompsonova koncerta, ne odražava konzervativizam i konformizam samo svojom vanjštinom. On je konzerva od glave do pete. Pa ipak poanta cijele te priče o sivilu jest da smo mu skloni jer 'Želimo poručiti: U Hrvatskoj nema klaunova. Ovdje žive samo ozbiljni ljudi!'

Istina je, međutim, da kod nas manjka i ozbiljnih ljudi i klaunova. Ozbiljni se ljudi ne bi svjetonazorski približili protagonistima vlastitog teksta, a klaunovi bi nas barem nasmijali...


Arsen Oremović & Ognjen Sviličić, 'Kupujmo hrvatsko: leksikon novokomponirane zbilje', Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još