Književnost INTERVJU: SVETLANA SLAPŠAK

'Europska unija propusna je za nacizam'

U svom tekstu 'Igre sa granicama' objavljenom lani na portalu Peščanika, beogradska intelektualka s ljubljanskom adresom Svetlana Slapšak pisala je o pogubnosti igrokaza oko hrvatsko-slovenskih graničnih odnosa. Uoči slovenskog referenduma o arbitražnom sporazumu Slapšak za tportal govori o društveno-političkoj klimi na prostoru zemalja bivše Jugoslavije, o smislu referenduma i demokracije, o značaju isprika srbijanskog i hrvatskog predsjednika, o manipulaciji prošlošću, mitovima, feminizmu

Svetlana Slapšak profesorica je antropologije antike, antropologije roda i balkanologije te dekanica ljubljanskog Institutum Studiorum Humanitatis i direktorica Instituta za balkanske i mediteranske studije i kulturu u Ljubljani. Glavna je urednica beogradskog feminističkog časopisa ProFemina. Studirala je arheologiju, magistrirala i doktorirala na povijesnoj lingvistici-semantici. Aktivna je sudionica u pokretima za ljudska prava i slobodu izražavanja u Jugoslaviji od 1968. Autorica je brojnih knjiga i publicističkih radova.

Kakav rasplet događaja očekujete u slučaju hrvatsko-slovenskog graničnog spora, odnosno skorog referenduma u Sloveniji?


Što se slovenskoga referenduma tiče, očekujem minimalnu pobjedu racionalnosti – možda posljednju. Uspjeh državne politike ne prati duhovitost građana, što je šteta: nismo frigali ribe na granici, nego su se tamo drali tipovi s naci-tetovažama. Ono čega se uistinu bojim nije pitanje ovoga referenduma, nego pitanje utjecaja takvih malih zapaljivih tema na razum biračkoga tijela: samo jedno korumpirano novinarsko-političko spletkarenje s 'cijenom' izbrisanih koju Slovenci trebaju 'platiti' dovelo je desnicu na vlast za četiri preduge i brutalnim folklorom totalitarizma obilježene godine.

Danas recimo prijeti i moguće postavljanje pitanja Ustavnome sudu, koje poslije ulaska u EU ne bi smjelo nikada biti postavljeno: da li se smije na referendumu glasati o ljudskim pravima? U Sloveniji su održana već dva referenduma protiv ljudskih prava – o 'izbrisanima' i o pravu na tehničko začeće žena bez partnera.

Sada je riječ o inicijativi da se napravi referendum o novome obiteljskom zakonu, jer lijep broj morona – što više, tim manje uvjerljivo – želi da se nasilno očuva njihov koncept 'normalne' obitelji. Doduše, i u EU moronske mase hoće da se glasa o smrtnoj kazni, drugi su glasali o džamijama: što i EU i druge zemlje čine na tome da nauče građane da se demokracija čuva i time što o nekim stvarima većina ne smije glasati! Za mene su to sve znaci da je EU propusna za nacizam, i da je pitanje antifašizma/antinacizma od ključnoga značaja.

Nacionalni intelektualci krivi su za rat

Nacionalni intelektualci svih naroda Jugoslavije direktno su odgovorni za rat: oni su to ne samo dopuštali, nego i poticali i kreirali. Mnogi to bez prestanka i danas rade, ali su stvari manje vidljive zbog raspada totaliteta kulture, čak i nacionalne. Izvjesne prednosti socijalističkoga školskoga sistema (najširi dostup, neopterećenost kod izbora profesije, široke osnove znanja i informiranosti) su napuštene, nove vrijednosti nisu izgrađene, posvuda se vratio vjeronauk, racionalizam i prosvijećenost su izgubili mjesto osnove laičkog (građanskog) obrazovanja: sve su manipulacije moguće. Neću reći koje još nisu iskorištene.

Koliko i kako danas dnevna politika manipulira prošlošću?


Prostor za manipulaciju je ogroman. Na jednoj strani, nostalgija kao novi potrošački brend uspješno zavodi neznalice – čak i one koji su dovoljno stari da se sjećaju. Na drugoj strani, opća mržnja prema znanju i kritičkoj misli je dovela do ekstremnoga patriotskog 'ukockivanja'; a kada nema javne kritičke misli, onda akrobacije popularnih mislilaca i provokatorske eskapade zauzimaju njeno mjesto. Smanjen dostup pismenosti i školovanju i komercijalizacija univerziteta uporno kopaju jaz u kojem će univerzitet možda na kraju biti i pokopan. Ne mislim da je 'prošlost' nešto potvrđeno, ukoliko nije stalno ponovo kritički mišljena i istraživana.

Kljukanje ignorancijom u posljednjih dvadeset godina je temeljito obavljeno: većina koja se poziva na prošlost nema ni najosnovnija znanja o njoj (tko, kada, gdje): misliti o školama misli i moderne historiografije je opasno čak i na većini katedara koje bi se time trebale baviti.

U čuvenoj Politikinoj rubrici Odjeci i reagovanja 1990, koja je imala pravu ulogu medijske naci-harange, jedan od ostrašćenih učesnika je napisao da su na Kosovu Srbe pobijedili – Vizantinci. Taj primjer uistinu pokazuje da minimalna, školska faktografija uopće nije važna: tako kriteriji racionalnoga javnoga komuniciranja odmah padaju u vodu. Još tada su postavljene osnove svijeta u kojem danas krađa kokoši postaje skupna točka nove mađarske politike, na čijem se horizontu već vidi istrebljivanje Roma, u kojem slovenski skinheadi slave bijelu rasu dok ih britanski nazivaju slovenskim svinjama, itd.

Logika, gramatika i pismenost su istjerane iz javnosti.

U kojoj mjeri je zaživjelo suočavanje s prošlošću na prostorima bivše Jugoslavije i kako komentirate nedavne isprike hrvatskog i srbijanskog predsjednika?

Riječ je o ritualima: ako rituali nisu savršeno izvedeni, onda ne važe. No ako ih odbacuju oni koji inače ne poštuju rituale ove vrste, onda je veliki efekt unaprijed izgubljen. Josipović i Tadić su u svojim priznanjima pokazali visoki stupanj stila i državničke pameti. U slučaju Srbije, to nije mnogo vrijedilo, jer je posljedica nedavne skupštinske rasprave uglavnom to da se sada genocid smatra riječju-dokazom za nacionalno izdajstvo, i traže se odnosno proganjaju oni koji je upotrebljavaju.

U slučaju Hrvatske, nije mnogo bolje, jer su Josipovića napali s bijednoga partijskoga stajališta – one partije koja je izvjesno za rat najkrivlja. Tome nisu krivi predsjednici, već mediji i katastrofalno odsustvo civilne edukacije. Brutalizacija javnoga mišljenja u Srbiji, koja se posebno vidi na internetu u direktnim prijetnjama 'izdajnicima' dosegla je nevjerojatnu mjeru poslije skupštinske debate i odluke. U takvim slučajevima država mora pokrenuti mnogo ozbiljniji aparat za uvjeravanje poludjeloga građanstva. Prošlo je skoro dvadeset godina u kojima taj posao nije bio nikome ni nametnut odnosno prikazan kao obaveza, ni plaćen, ni nagrađen: što onda uopće očekivati?

Premda – nije nezanimljivo: nekih dvadesetak godina poslije Drugog svjetskoga rata više nigdje nije bilo ruševina – nespomeničkih ruševina – u Jugoslaviji. Moja generacija nije bila posebno zainteresirana da sluša stare partizane i druge još žive svjedoke rata, jer su nam, poslije nekih petnaest godina sretne i ratom neopterećene mladosti (sjećam se osnovne škole i dječjih časopisa, posebno Politikinoga zabavnika i Kekeca, u kojima nije bilo partizana), počeli puniti uši i oči partizanima u pop-obliku: vestern partizanski filmovi, patriotski rok i sl. Tome 'revivalu' je bitno doprinijela tada nova TV. Danas, dvadesetak godina poslije rata, osim novih i uglavnom očajno konzervativnih i primitivnih spomenika su još posvuda užasne ruševine, posebno u Bosni: to treba da nas uplaši, posebno one iz porušenih kuća, da se nikada ne vrate, a pop-varijanta s tzv. jugonostalgijom i roštiljskom ljubavlju za estradne zvijezde s druge strane treba da do kraja zaglupi. Izraz toga je da su svi zločini jednaki, pa kada se nađe ravnoteža, naprimjer Srebrenica = povorka vojnika u Sarajevu + strijeljanje u parku u Sarajevu, onda se sve lijepo izbriše.

Stoga je ključna pojava mladih intelektualaca, koji hoće otkriti što se dešavalo, i hoće govoriti i misliti o odgovornosti, koja sigurno nije njihova.

Balkanski mitovi i mitovi o Balkanu

Balkan naravno manipulira svojim mitovima, posebno kada laže, krade, prosi i vara. Mudrost koloniziranog vidimo u intelektualnim i akademskim krugovima, koji prodaju ono što misle da će biti najbolje plaćeno. 1994. Renata Salecl (tada Žižekova supruga) počinje knjigu na engleskom izjavom da u Jugoslaviji nije bilo feminizma i da je ona zapravo jedina predstavnica. U knjizi još ima da su silovanim Muslimankama 'ukrali' užitak. Šalaj i aferim, knjiga se naravno pojavljuje na udžbeničkim spiskovima u SAD-u, s objašnjenjem koje preuzimam od američke kolegice: na engleskom je, i ima Lacanove teorije. Ta vrsta zloupotrebe naravno nimalo ne opravdava jaukanje provincijalaca s Balkana koji sve krivice prebacuju na strance, ali ozbiljno upozorava na to da je potreban sasvim drugačiji naučni, intelektualni i umjetnički govor o Balkanu – na engleskom i svim drugim jezicima. Kulturna kolonizacija mora imati kritičku protutežu. S iskustvom dvadeset godina preživljavanja u nemogućim uvjetima, krajnje je vrijeme da se krene s novim institucijama, i da se, već zabave radi, raspuše dobar dio okazionalističke i oportunističke produkcije o Balkanu na svim stranama.

Koliko su problemi granica, državnih i onih među ljudima, još uvijek izraženi na prostorima bivše Jugoslavije?


Problem granica je samo problem korištenja granica za druge svrhe, kao ultimativni servis vlasti nad slobodnim kretanjem. Tako kao najveći regionalni problem vidim položaj bosanskih i kosovskih građana, koji su lišeni ljudskoga prava na mobilnost. Oči mi se nisu orosile od sreće na to što sada bogati srpski građani mogu skijati u Sloveniji, više me se tiče to što je već treća generacija mladih u Srbiji lišena svakoga kontakta sa svijetom, a zbog siromaštva se njihova situacija neće bitno izmijeniti s promjenom viznoga režima. Inicijativa Europske unije da se problemi Malte s imigrantima riješe raspodjelom po cijeloj zajednici mi se čini zračkom razuma u noći gluposti: Slovenija se cjenka za nekih desetak Crnaca, ali morat će pristati, kao što će Slovenci iz svojih džepova morati plaćati zadužene Grke – isto kao što su u predratnoj stereotipskoj naraciji morali davati za jugo-južnjake. Ima trenutaka kada volim Europu.

Granice su uvijek bile rodno podijeljene. Budućnosti koja ne obećava radi, neke od tih strategija i razlika treba očuvati. Sakrijmo zato svoje trikove iz prošlosti i prilagodimo ih takvoj mogućnoj budućnosti.

Kako ih doživljavate kao intelektualka koja trenutačno živi na relaciji Ljubljana – Beograd – Zagreb, kao netko tko je i sam preselio zbog političke situacije iz zemlje u kojoj je rođen?

Moje preseljenje je pravi slučaj privatno-političke sprege. Izvjesno sam mogla, uz manje ili veće povrede, ostati u Beogradu, ali sam otišla jer se drugačije ne bih mogla viđati sa svojim mužem. Kada smo za vrijeme opsade Vukovara otišli, na srpskoj granici su ga htjeli mobilizirati. Upotrijebili smo 24 sata da to nekako izbjegnemo. Kada smo kroz Mađarsku došli do slovenske granice, ja nisam mogla ući. Upotrijebili smo četiri sata da to nekako izbjegnemo. Prednost je odmah bila očigledna! Premda sam u Sloveniji bila bez posla, stalno napadana u medijima i stigmatizirana kao Srpkinja, uspjela sam preživjeti, i čak osigurati preseljenje i udoban život svojoj majci u Ljubljani sve do njene smrti. Iskustvo svih putovanja mi je pomoglo u onome što sam za sebe odlučila mnogo ranije: imam jedan kolektivni historijsko oprijedjeljen identitet, i to je jugoslovenski. Dodatni identiteti, s državljanstvom (slovenski) ili proglašeni srpski, zbog oba roditelja srpskoga porijekla, za mene znače samo legitimnost moje kritike srpske politike i nacionalizma, odnosno legitimnost moje kritike države čija sam državljanka. Moj historijski identitet me ne brine posebno u svakodnevnome životu, mogla bih živjeti bilo gdje: moje nomadske navike i prakse ograničavaju samo moje godine i zdravlje. Što se tiče tzv. intelektualnih briga, za mene je danas veliki izazov razmišljanje o novim tehnikama kulturnoga kolonijalizma na Balkanu, u post-socijalističkome svijetu, centralnoj Europi i slovenskome svijetu: mape koje se sudaraju, prekrivaju i skrivaju. I preko svega toga, fascinantno improviziranje i bricolage patrijarhata, koji u svemu tome uspješno preživljava i prevladava.

Koje su razlike i sličnosti današnjih Slovenije, Srbije i Hrvatske te kakve su novouspostavljene kulturne veze među zemljama bivše Jugoslavije?


Još prije rata sam pisala da će kulturne veze biti uspostavljene čim države budu ponovo plaćale državne umjetnike i intelektualce da putuju i međusobno se tapšaju po ramenima: tako se i dogodilo. Najgori neprijatelji se danas smiješe jedni drugima, drskiji se još i usuđuju stigmatizirati one koji se sjećaju, najstrasniji isključivači iz nacionalnih kultura su ponovo oni koji su taj posao i započeli. SHS licemjerje i parazitizam danas isto tako lijepo žive po sistemu 'malo pljuneš - malo poližeš'. Totalitet kultura je umjetno održavan u nacionalnom okviru, iz kojeg su izmješteni svi koji talasaju – žene i druga/drugačija dijaspora prije svega. U tome smislu, raspodjela prostora djelovanja je jasna i zapravo neproblematična. Ostaje jedino pitanje kako preživjeti, jer nacionalne kulture njeguju bezobzirnu cenzuru i gušenje kao svoje provjerene metode. A na sve to onda sjednu i svega gladne crkve. Pa tko se ne uguši, ima izazov u traženju kapilarskih mreža, najužih i najneprohodnijih putova, svjesno izabrane bijede – samo izvolite! Poznajem bar nekoliko ljudi koji su sposobni – neki stariji jer ne mogu drugačije, naučeni na izolaciju i siromaštvo, i neki mlađi jer ne mogu drugačije, navikavaju se na izolaciju i siromaštvo.

Fascinacija Grčkom

Za mene je grčki jezik od moje devete godine svijet gdje nalazim sve najbolje: kao siromašno derle sam po savjetu učiteljice poslana u Klasičnu gimnaziju. To je pobjeda koja me je označila, i uvijek joj se vraćam. Na grčkome se može reći sve, i nema krajnje riječi: neprevaziđeno kritičko sredstvo. Novogrčki je empatija, koju sam otkrivala otkako sam 1974. neposredno doživjela studentski ustanak protiv pukovničke diktature u Ateni – a i nema bolje moderne poezije. Pa još se obično i pjeva: sirotinjska taverna, radnička lica, i svi zaneseno pjevaju pjesmu s naslovom Negacija nobelovca Seferisa. Uostalom, poezija je drugi jezik, i svoju trapavu parapoeziju pišem na grčkom, da ne bih došla u iskušenje da je objavim. Grčka realnost – nacionalizam, nadutost i vrhunska estetika siromaštva, uvijek me vrate razumu: Grčka za mene nije prostor idealnoga za liječenje bolesnog europskog uma, naprotiv, to je uvijek osvješćenje. Svaki prostor u Grčkoj je zauzet pričom, koja se nikako ne može izbjeći. Kako onda da mitove ne prepričavam? To je moje ljudsko/žensko pravo. Nastavak 'Ženskih ikoni antičkog sveta' je već kod izdavača, ali slijede i novi tomovi, o muškim ikonama, životinjama, čudovištima i mjestima, knjiga za djevojčice smještena u mitove iz Bojotije, putopis iz Grčaka (mojih), o grčkoj rebetskoj muzici, itd. Samo da što prije i što više ostarim.

Nedavno ste pisali o kulturnom zločinu Tima Burtona nad 'Alisom' Lewisa Carrolla, o 'podmukloj političkoj i ideološkoj manipulaciji'. Što vam je zasmetalo u njegovoj ekranizaciji?


Prvo, što me je navukao: dopala mi se šašava Bijela kraljica, pokušala sam prihvatiti tirkizno-ljubičastoga cheshirskoga mačka, prijeći preko pump-up-gore-galore jurnjave, čak i preko seksualnog inuenda između Ludoga Šeširdžije i Alise – jer Crvena kraljica još može biti mali wasserkopf, ali Johny Depp mora biti u prirodnoj veličini - i uopće da 'razumijem' malčice tupavu racionalizaciju genijalnoga nonsensa. Kao, Alisa se povratkom u ludost vraća razumu, odbija brak i opredjeljuje za vlastitu sudbinu. I kakav je rezultat te sjajne odluke? Takvo je finale filma: eto Alise kao kapitalističkoga mlađega partnera, koji starome kapitalistu-kolonizatoru predlaže 'nove putove' kolonizacije i zarade, ne Indija, već Kina, gdje će engleski kolonijalizam u Alisino doba (druga polovina 19. stoljeća) ostvariti najzlobniji mogući plan. Englezi su počeli sistematski uvoziti u Kinu opijum gajen u Indiji, i postepeno ostvarili masovnu ovisnost stanovništva – idealno za zauzimanje prostora. Posljedica su bili opijumski ratovi, i konačno bokserski ustanak, koji je krvavo ugušen pomoću svih europskih kolonijalnih vojnih sila. Elem, Alisa je na kraju na brodu, a u putovanju u njen novi identitet vodi je plavi leptir, preobražena gusjenica koja je, sjetimo se, prije sjedila na pečurki i – pušila opijum. Ovakva glorifikacija poduzetničkoga duha i eksploatacije je nečuvena. Oprostite, ali tako direktan udarac u europsku i svjetsku kulturnu tradiciju zaista zaslužuje UNESCO-ovu reakciju, jer računa s publikom koja nema kontakt s knjigom - koju najgrublje falsificira. Nije riječ o slobodnoj interpretaciji, nego o društveno i globalno štetnom napadu na slobodu izražavanja. Predlažem bojkot Burtonovoga filma.

Gostujući proljetos u Zagrebu na konferenciji 'Feminizam nakon utopije' govorili ste o feminizmima i komunizmima prekjučer, jučer i prekosutra. Kako pojašnjavate tezu da su feminizmi zastupali principe jednakosti te da komunizmi duguju više feminizmima nego obrnuto?

Na osnovi dugoga trajanja patrijarhata, koji opet omogućava istraživanje historije žena kao kontinuitet, vukla sam liniju 'prekjučer-jučer-prekosutra', s odsustvom 'danas', jer se pitam da li postoji samostalno kao predmet istraživanja. U prvome fantastičnome komunizmu, atenski komediograf i ludo zabavni intelektualac Sokratovoga kruga Aristofan propituje neposrednu demokraciju, u kojoj živi, o stvarnoj jednakosti: u njegovim su komedijama žene, znak nemogućeg za patrijarhat odnosno za njegovu publiku – skup svih muških građana – te koje postavljaju pitanje. U svim komunističkim pokušajima organiziranja društva, sve do danas, pitanje rodne jednakosti bilo je ključno; kako se dekliniralo, koliko je bilo uspješno riješeno (i u najboljim slučajevima djelomično i nakratko), ključni je dio refleksije historije žena i feminizama. Kako su drugi sistemi uglavnom izbjegavali i postavljanje ovoga pitanja, veza između komunizama i feminizama je temeljna za svako današnje društveno zamišljanje.

Iznijela sam i tezu o još jednoj uzročnoj putanji jugoslavenskoga rata: u strahu pred rodnom jednakošću, patrijarhat je radije skočio u naručje kapitalizmu (s pratećim nacionalizmom), nego da riskira mogućnost adaptacije/popravljanja/izmišljanja socijalizma. Zato su žene sistematski i preventivno ponižavane i kažnjavane tokom i poslije rata. Simbolički, zvono je zazvonilo odmah 1989, kada su istočni Nijemci optužili istočne Njemice da su podržavale komuniste, ali nismo ni brzo ni efikasno reagirali/le. U tome je nagovještaj za ono 'prekosutra'.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još