Dok se svojevremeno jedan bjelovarski gimnazijalac dobrano našalio u školskoj zadaći interpretirajući poeziju Sergeja Jesenjina i za priznanje da je ne razumije dobio jedinicu, nepoznati autori napisa o lektirama samouvjereno donose teorije o Hamletu samoubojici, Juditinim problemima s cenzurom, a oni iskreni priznaju da ne razumiju stil 'Ilijade' ili tvrde da 'Hrvat ne bi bio Hrvat kad ne bi volio svoju domovinu'. Koliko jedinica su pokupili prepisivači takvih tekstova, teško je procijeniti. S obzirom da samo lektire.org, jedna od stranica koje nude download lektira, bilježi malo manje od 75 tisuća posjeta mjesečno, očito je da metoda copy/paste, uz pokoju manje vještu intervenciju, itekako dobro prolazi.

Tako je u virtualnom svijetu. U knjižnicama koje nude uslugu pripremanja literature učenici bez pardona pitaju pišu li lektire, potvrdila je Ljiljana Sabljak, voditeljica zagrebačke Gradske knjižnice. Navodi i sve veći utjecaj chatova i foruma na navike čitatelja ukoričenih izdanja koji sljedećem čitatelju žele skratiti put – sve češće u knjigama s popisa lektire pronalaze opaske poput 'Dosadno!', 'Boring', 'Ovo si već rekao', 'Čitaj samo ovo'.

Da se mržnja prema školskoj lektiri prenosi s generacije na generaciju, nije novost. No isto tako ničeg revolucionarno novog nema u popisu obaveznog štiva i jedini spas je u prilagodbi metoda rada, o čemu nam je posvjedočila Dinka Tomašković Presečki, profesorica hrvatskog jezika i književnosti u zabočkoj Gimnaziji Antuna Gustava Matoša.

'Osim u prvom razredu, ne tražim pisanje lektire. Ne pristupam lektiri kao tekstu koji učenici trebaju napisati. Tražim od njih da se na bilo koji način pripreme kako bi mogli razgovarati o djelu i nemam ništa protiv toga da se koriste internetom za prikupljanje informacija ako se njima znaju dobro služiti', navodi Tomašković Presečki i dodaje da se problemi javljaju posebno kod interpretacije djela starije hrvatske književnosti.

Pitanje je koliko je predavača hrvatskog jezika spremno uvesti nove metode rada, kada učenici i dalje dilaju lektirama koje bi, da priča nije zabrinjavajuća, zaista bile smiješno štivo za kakvu antologiju. Iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa na upit jesu li proveli kakvo istraživanje o tome koliko učenika čita i piše lektiru dobili smo odgovor da je lektira sastavni dio nastavnog plana i programa hrvatskog jezika u svim razredima osnovnih i srednjih škola, tako da su ju svi učenici u Hrvatskoj dužni čitati.

Naravno, pri tome se pojedinosti o obimu lektire koju će učenici pročitati u tijeku školske godine ponešto razlikuju od škole do škole i nastavnika do nastavnika, jer one ovise o pojedinostima detaljnije razrade nastavnog plana i programa koju napravi svaki pojedini nastavnik, stoji u odgovoru MZOŠ

Upravo iz propisa proizlazi najveći problem nesuvislih tekstova koje imamo priliku čitati na internetu – osim današnjim generacijama potpuno jezično nerazumljivih djela starije hrvatske književnosti, tematski predalekih romana, kao i pravila da lektira obrađuje kronološki, izbor knjiga nije opsežnije revidiran godinama. Primjerice, 'Medvjeda Brundu' i 'Velog Jožu' Vladimira Nazora učenici obuhvaćeni anketom zagrebačke Gradske knjižnice proglasili su najomraženijim knjigama, a rijetko tko priznat će da je bio oduševljen kad ga je među prvim lektirama u srednjoj školi dočekao heksametar Homerove 'Ilijade' i 'Odiseje'.

S druge strane, usprkos bildanju nacionalnog identiteta kroz predmete hrvatskog jezika i povijesti, u kojima više nikome nije jasno što je bilo prije – narod ili jezik – većina kapitalnih djela nažalost već generacijama ostaje nepročitana. Za 'Juditu' će zapamtiti da ju je napisao 'otac hrvatske književnosti', no očito je da se rijetko tko zapita o čemu je knjiga i zašto je se uopće treba čitati. Primjera radi, u Italiji gdje Dantea Alighierija s istim ponosom nazivaju 'ocem talijanskog jezika' učenicima u školama nude prilagođenu i jezično osuvremenjenu verziju 'Božanstvene komedije'.