Književnost SLAVOJ ŽIŽEK

Komunizam je još jednom pred vratima!

Ususret trećem Subversive Film Festivalu, 'najopasniji filozof Zapada' i već tradicionalni gost te manifestacije, piše o iracionalnosti globalnog kapitalizma i pitanju komunizma danas

Krajem 2008. godine, istraživačka skupina koja je istraživala trendove epidemije tuberkuloze u Istočnoj Europi u posljednjih par desetljeća svoja je istraživanja učinila dostupnim javnosti. Analizirajući podatke više od 20 država, istraživači s Cambridgea i Yalea uspostavili su jasnu korelaciju između kredita koje je tim državama dao MMF i slučajeva tuberkuloze – jednom kada krediti stanu, epidemija tuberkuloze se povlači. Objašnjenje za tu očigledno čudnu korelaciju je jednostavno: preduvjet za dobivanje kredita MMF-a jest da država koja ga prima mora uvesti 'financijsku disciplinu', tj. reducirati javna trošenja; a prva žrtva mjera koje bi trebale ponovno uvesti 'financijsko zdravlje' je sâmo zdravstvo, drugim riječima, trošenje na usluge javnog zdravstva. Potom se otvara prostor za zapadne humanitarce da oplakuju katastrofalne uvjete zdravstvenih usluga u tim zemljama i da ponude pomoć u obliku dobrotvorstva.

S financijskom krizom postalo je nemoguće ignorirati eklatantnu iracionalnost globalnog kapitalizma. Usporedite 700 milijardi dolara potrošenih samo u SAD-u kako bi se stabilizirao bankovni sustav s činjenicom da je od 22 milijardi dolara koliko je traženo od bogatijih država da pomognu poljoprivredi siromašnijim država u razvoju, dosad osigurano samo 2.2 milijardi dolara. Krivica za krizu hrane ne može se svaliti na uobičajene sumnjivce, poput korupcije, neučinkovitosti i državnog intervencionizma u zemlje Trećega svijeta; upravo suprotno, ona je direktno ovisna o globalizaciji poljoprivrede, kao što je to pojasnio nitko drugi nego Bill Clinton u svom komentaru na krizu tijekom UN-ova skupa koji je obilježavao Svjetski dan hrane, pod indikativnim nazivom 'Razbacujemo se na globalnu hranu'. Bit Clintonova govora bila je da današnja kriza pokazuje kako smo se 'svi razbacivali, uključujući i mene kad sam bio predsjednik', tako što smo plodove zemlje tretirali prije kao robu umjesto kao resurs očito vitalan za siromahe svijeta.

Clinton je bio veoma jasan u svaljivanju krivice ne na pojedinačne države ili vlade, već na dugoročnu zapadnu politiku koju su nametnuli SAD i Europska Unija, a koju su desetljećima primjenjivali Svjetska Banka, MMF i druge međunarodne institucije. Te su politike afričke i azijske države prisilile da odustanu od državnih subvencija za gnojiva, poboljšana sjemena i druga ulaganja u farme, omogućujući tako da se najbolja zemlja koristi za iskorištava za izvoznu hranu i tako upropaštava sposobnost tih država da budu samo-održive u proizvodnji hrane. Rezultat takvih 'strukturalnih prilagodbi' bila je integracija lokalne poljoprivrede u globalnu ekonomiju: što se više domaćih kultura izvozilo, te su se države sve više morale oslanjati na uvoznu hranu, dok su farmeri izbačeni sa vlastite zemlje bili prisiljeni otići u slumove, gdje je jedini raspoloživi posao bio onaj u eksploatacijskim tvornicama za izvoznu robu. Na taj način, mnoge se države održavaju u postkolonijalnoj zavisnosti i postaju sve ranjivije na fluktuacije tržišta – povećanje cijena žitarica u posljednjih par desetljeća (također uzrokovano korištenjem usjeva za bio-gorivo umjesto za hranu) već je uzrokovalo gladovanje u državama od Haitija do Etiopije.

U posljednjim godinama, takve strategije postale su sustavnije i proširile svoj djelokrug: velike međunarodne korporacije i vlade sada pokušavaju kompenzirati nedostatak obradive zemlje u svojim vlastitim državama tako što goleme industrijske farme otvaraju u inozemstvu. Na primjer, u studenom 2008. godine, Daewoo Logistics u Južnoj Koreji najavio je da pregovara o 99-godišnjem najmu nekih 3.2 milijuna hektara poljoprivredne zemlje na Madagaskaru, što čini gotovo polovicu njegove obradive površine. Daewoo planira tri četvrtine te zemlje iskoristiti za žitarice, a ostatak za proizvodnju palminog ulja, kao glavne robe za globalno tržište bio-goriva. A to je samo vrh ledene sante: neke europske tvrtke u posljednje su dvije godine unajmile zemlju za sadnju žitarica i bio-goriva, kao što su britanska tvrtka Sun Biofuels, koja sadi žitarice za bio-gorivo u Etiopiji, Mozambiku i Tanzaniji. Plodno tlo Afrike također je pogodno za zemlje bogate naftom iz Perzijskog zaljeva, jer ih goleme pustinje prisiljavaju da uvoze većinu svoje hrane. Premda takve bogate države lako mogu platiti uvoz hrane, nemir na globalnim tržištima hrane samo je povećao njihov poticaj da osiguraju vlastite izvore opskrbe.

Koji je, onda, poticaj s druge strane, onih afričkih država u kojoj je glad rasprostranjena, a čijim farmerima nedostaju osnovna sredstva, gnojiva, gorivo i transportna infrastruktura potrebna da se žitarice učinkovito uzgajaju i dovedu na tržište? Predstavnici Daewooa tvrde da će njihov posao također koristiti Madagaskaru: ne samo da zemlja koju onu unajmljuju sada nije iskorištena, već, 'Daewoo, premda planira izvoziti plodove zemlje… planira investirati oko 6 milijardi dolara u sljedećih 20 godina kako bi izgradio luke, ceste, elektrane i sustave za navodnjavanje nužne kako bi se podržala poljoprivreda ovdje, što će stvoriti tisuće poslova za nezaposlene Madagaskara. Poslovi će pomoći narodu Madagaskara da zaradi novac kako bi kupovao vlastitu hranu – čak i ako je uvezena.' Krug postkolonijalne ovisnosti stoga je ponovo zatvoren, a ovisnost o hrani samo će biti pogoršana.

Ne približavamo li se stoga postepeno globalnom stanju u kojem latentna svetost triju glavnih materijalnih resursa (nafta, voda i hrana) postaje determinirajući faktor međunarodne politike? Nije li nedostatak hrane – koji (zasad) postaje vidljiv u sporadičnim krizama tu i tamo – jedan od znakova nadolazeće apokalipse? Premda je ta pojava predodređena raznolikim faktorima (rastuće potrebe u brzo razvijajućim zemljama poput Indije i Kine; neuspjele žetve zbog ekoloških smetnji; korištenje velikih dijelova obradive zemlje u državama Trećeg svijeta za izvozne proizvode; tržišno uvjetovano korištenje žitarica za druge svrhe poput bio-goriva), čini se da je jasno da ovo nije samo kratkoročni problem koji može biti brzo riješen odgovarajućom tržišnom regulacijom, već prije znak jednog dugoročnog problema koji je nemoguće riješiti sredstvima tržišne ekonomije. Neki apologeti novog svjetskog poretka ističu da je nedostatak hrane sam po sebi pokazatelj materijalnog napretka, budući da ljudi u brzo razvijajućim zemljama Trećeg svijeta zarađuju više pa si mogu i priuštiti da jedu više. Problem je, međutim, u tome da taj novi zahtjev za hranom milijune dovodi do gladi u zemljama kojima nedostaje takav brzi ekonomski rast.

Ne vrijedi li isto za nadolazeću energetsku krizu, kao i za prijeteću nestašicu vode? Kako bismo odgovarajuće pristupili tim problemima, bit će nužno izmisliti nove oblike velikih kolektivnih akcija; niti uobičajeni oblici državnog intervencionizma niti mnogo hvaljeni oblici lokalnih samoupravljanja ovdje više neće biti dostatni. Ako se ti problemi ne riješe na ovaj ili onaj način, najvjerojatniji scenarij bit će nova era aparthejda u kojem su izdvojeni dijelovi svijeta koji uživaju u obilju hrane, vode i energije odijeljeni od kaotičnog 'vanjskog svijeta' obilježenog raširenim kaosom, glađu i permanentnim ratom. Što bi ljudi na Haitiju i u drugim regijama pogođenim nestašicama hrane trebali učiniti? Nemaju li oni puno pravo na nasilnu pobunu? Komunizam je još jednom pred vratima.

Ulomak iz knjige 'Druga smrt neoliberalizma' koja izlazi u izdanju Frakture.

Detaljan program Subversive Film Festivala pogledajte na službenoj stranici.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još