Tek nakon četrdesetak godina u Splitu je nanovo postavljen Rossinijev 'Seviljski brijač', u koprodukciji sa SNG-om iz Maribora. Premijerna izvedba 14. ožujka, pred prepunim gledalištem, dala je već jasno naslutiti da bi ovaj simbol opere buffe, koji se u novoj splitskoj postavi nije pretjerano 'narušavalo', mogao odlično proći kod publike.
Nastala po istoimenom prvom djelu Beaumarchaisove trilogije, popularna opera, čije arije i uvertiru poznaje i publika kojoj opera uopće nije na agendi, u najboljoj maniri združuje tradiciju commedie dell'arte i virtuozno Rossinijevo glazbeno pismo.

Bugarski režiser splitske premijere Plamen Kartalov predstavljen je kao režiser koji je operu znao izvući iz uskog kruga upućenih. U njegovi režiji tako su očiti postupci dodvoravanja publici u kojima fizičkim gegovima podcrtava već prisutne komične elemente, a njegova mu je otvorena sklonost slapstick komediji i scenskoj gimnastici osigurala nekoliko instant aplauza. U tome mu je pripomogla i scenografija (Ioanna Manoledaki), kružna pomična konstrukcija koja se sastoji od oslikanih panoa koji su istovremeno nepopravljivo neoklasični, no i scenski jako zahvalni za česte i brze izmjene scena. Scenski accessoiri, poput lebdećih kišobrana i perika te konja na kotačima pokazali su se među zabavnijim elementima scenske mehanike.

U krajnjem slučaju, u operi buffa mogu se tolerirati svakojaki redateljski izleti pod uvjetom da odrade dramaturški minimum, a Kartalov ipak ne riskira previše.

Unatoč posvemašnjem ležernom tonu, Rossinijeve komične opere mjesto su prave vokalne bravuroznosti. Tako je vokalno najvrsniji član premijerne postave bio slovački tenor Otokar Klein u ulozi grofa Almavive. Rijetki i dragocjeni fah tzv. tenore di grazia, lirskog tenora s prirodnom i neusiljenom ekstenzijom u gornjem registru tipičan je za romantičarsku operu. Jedino možemo žaliti što je u izvedbi izostavljena njegova virtuozna arija iz drugog čina 'Cessa di più resistere'. Naime, pod uvjetom da postava raspolaže tenorom koji ju je u stanju izvesti (u splitskoj izvedbi sve je upućivalo upravo na to), ta se arija danas često uključuje u operu, iako ju je sam Rossini kasnije preradio za operu 'Pepeljuga'.

Uz Kleina, jednako scenski dojmljiva i vokalno suverena bila je mezzo sopranistica Jana Kurucova u ulozi vrckave Rosine. Ozren Bilušić kao Rosinin ljubomorni skrbnik, doktor Bartolo, pokazao je također pristojnu doze scenske prisutnosti. No upravo je taj element kronično nedostajao Peteru Danailovu u središnjoj ulozi Figara, čija je uvodna arija Largo al factotum prošla bez karizmatičnosti i vokalne sigurnosti nužne za ulogu okretnog Figara.

Ivica Čikeš ima već iskustva u ulozi don Basilia, iako ga pjeva suviše verdijevski široko, a ne rosinijevski lepršavo. Antonija Teskera u sporednoj ulozi Berte sasvim je fino izvela svoju aria di sorbetto iz drugog čina.

Dirigent Ivan Repušić stalno je pazio na pjevače koji su kod Rossinija uvijek u prvom planu. Koji se crescendo, neizostavna Rossinijeva glazbena figura, mogao tu i tamo jasnije artikulirati, no sve u svemu, glazbena izvedba je u cjelini djelovala koherentno i trebala bi se još bolje uskladiti tijekom sljedećih izvedbi.

U nadi da će i sljedeća postava (Helena Lucić kao Rosina, Sveto Matošić Komnenović kao Almaviva i Božo Župić kao don Basilio) znati obračunati s Rossinijevim vokalnim bravurama, ne treba sumnjati da će ova neoklasična i neriskantna postavka Seviljskog brijača požeti svoj već ustaljeni uspjeh kod svekolike operne publike.