FESTIVAL PRVI PROZAK

Natalija Miletić: Ženstvenost ne isključuje grubost

08.07.2016 u 11:46

Bionic
Reading

Natalija Miletić osvojila je nagradu Ulaznica za kratku prozu svojom zbirkom "Ulica dosadnih žena". Nije nepoznata književnoj javnosti, jer je i ranije na natječajima Kratka priča je ženskog roda i Lapis Histria osvajala prve nagrade. Priče su joj objavljene na portalu Afirmator te u časopisima Slijepi putnik i Urbani vračevi. Priča Bolji otrov, u talijanskom prijevodu, objavljena je u časopisu La battana. Natalija Miletić piše ženstvenu prozu profinjenim stilom u kojem se nazire ironija pri suočavanju sa životnim razočarenjima.

Na festival "Prvi prozak na vrh jezika" dolazite s nagradom Ulaznica, a prethodilo joj je još nekoliko također uglednih književnih priznanja. Što je donijela nagrada Ulaznica, a što još od nje očekujete? Koji sljedeći razvojni korak zamišljate?

Nagrade neafirmiranim piscima omogućuju objektivan sud koji ih izmješta iz amaterskog u čijoj postavci se ne izbjegava ono ljubavno nego samo pejorativni prizvuk i činjenica da se želi izaći iz okvira privatnog kruga u kojem najčešće sve što radite oni koji vas vole smatraju i vrijednim. Natječaji vas iz pozicije lijepo je da se nečim baviš smještaju u suvremenu književnu produkciju, odnosno čine vas vidljivim izdavačima i urednicima. Ipak, nagrade i natječaji i dalje ne znače vašu neupitnu vrijednost, one su samo prvi korak u namjeri da se bavite književnošću. U mom slučaju, nakon četiri godine upornosti i natječaja, moj rad i uspjehe zaokružit će zbirka priča "Nisam" koja kroz koji dan izlazi u izdavačkoj kući Algoritam.

Sudjelujete u natječajima različite tematike, kao što su "Kratka priča je ženskog roda" ili "Bolji život" za nagradu "Lapis Histriae". Pišete li radije na zadanu temu ili slobodni sastav? Što je veći izazov?

Priče sam pisala nevezano uz teme koje su u natječajima bile naznačene. Neke su se, uz manje modifikacije, uklapale u zadano. Međutim, veći broj ipak nije podnosio okvir. Iznenadila me pri tome činjenica da sam nesvjesno stvarala zbirku, pokušaje da se svidim različitim žirijima prevladala je fascinacija određenom temom koja na kraju i jest nit vodilja kroz cijelu zbirku.

"Ljudi umiru na različite načine, žene češće tako da ostanu žive," jedna je od rečenica iz zbirke priča "Nisam". Vaše su priče su vrlo ženstvene, čak i kada su grube i obračunavaju se sa žoharima. Primjećujete li razliku između muških i ženskih priča? Koliko ta razlika pridonosi komunikaciji, a koliko je ograničava?

Ograničavanje se sastoji u tome da se spol kreira predrasudama: ženstvenost ne isključuje grubost, obračun je svojstven ljudima. Proust je zaustavljao trenutke prizivajući okus i miris davno prije nego smo se dosjetili književnosti pripisivati ženskost i muškost. Moja zbirka jest zaustavljanje trenutaka koje ne možemo prevladati, ona jest spora i usmjerena na ja žene. Svejedno smatram da je to lice samo konstrukt fikcije u kojem sam ja kao spisateljica našla najlakši način izričaja. Nisam time željela biti isključiva niti na koji način i iskreno se nadam da će čitatelji toga biti svjesni.

U biografiji navodite da ste pohađali radionice kreativnog pisanja Miroslava Mićanovića, Zorana Ferića i Andreja Blatnika te da danas i sami vodite takve radionice. Koliko su vam pomogle radionice kreativnog pisanja? Jeste li razvili svoju metodu ili primjenjujete jednu od metoda svojih učitelja?

Radionice pisanja omogućuju vam da se suočite s vlastitim tekstom, da ga uz konstruktivne kritike mijenjate ili pak ako je potrebno, argumentirano branite. One vas uče ustrajnom radu na tekstu, u uobičajenu postavku nadahnuća dodaju rad, red i disciplinu. Pristupi su različiti i prilagođuju se formiranoj grupi. Baza svakog pristupa je uvjeriti polaznike da im možete pomoći, ali da je pisanje ono što oni i isključivo oni sami moraju postići.