Pisci Renato Baretić i Ivica Ivanišević objavili su knjigu 'Split za početnike', abecedarij grada u kojem su od ustaljene leksikografske prakse usvojili tek abecedni poredak pojmova, a iz iskustva života u Splitu razradili zabavne i poučne opise natuknica. Tako na preko 250 stranica tumače sve što je bitno znati imate li posla sa Splitom i Splićanima - od značenja uzvika 'ajme', točne definicije spoja glasova 'ae' do sasvim subjektivnih prikaza za taj grad bitnih ljudi u rasponu od Sigmunda Freuda do Keruma. Baretić kao rođeni Zagrepčanin i zagrebački student Ivanišević, obojica su danas stanovnici grada pod Marjanom, a ova knjiga samo je nastavak njihova spisateljskog rada u tandemu.

'Uvijek radimo tako da jedan napiše dogovoreni dio, a drugi to malo dotjera i ispravi. Tad malo porazgovaramo nasamo, poslije se pomirimo, pa nastavimo dalje, u obrnutim ulogama', zajedno odgovarajući objašnjavaju nam Baretić i Ivanišević.

Oko čega ste se kao rođeni Splićanin i Zagrepčanin usuglasili na prvu, a što vam iz tih početnih pozicija još valja dodatno raspraviti i usuglasiti?

Oh, iscrpan odgovor na to pitanje uzeo bi više prostora nego cijeli ovaj razgovor. Ponekad bi neki skroz općepoznati pojam iz 'obveznog programa', nešto o čemu svi sve znaju, stvorio više problema nego tri iz kategorije 'ovo treba detaljnije istražiti'.

Kako je krenuo proces odlučivanja koje ćete pojmove uvrstiti u abecedu grada?

Najprije smo napisali sva slova abecede, jedno ispod drugog, a onda krenuli popunjavati te rubrike pojmovima koji započinju tim slovom. Tako je, eto, proces krenuo. Kasnije je ponešto od upisanog izbrisano, a mnogošto dodano. Zaustavili smo se kad smo shvatili da imamo gotovo 400 obrađenih pojmova i da je doista – kako su nam neki dobrohotni ljudi u početku napominjali – riječ o doživotno neispisivoj knjizi.

Humor, cure i Hajduk navodite kao najprepoznatljivije simbole Splita, a Oliveru ste dali naslovnicu. Je li on kao rođeni Velolučanin i Korčulanin neprikosnovena slika Splita?

Nećete vjerovati, ali u najužem izboru za naslovnicu doista su bile tri izvrsne fotografije: na jednoj je slavlje navijačke mularije na starom Hajdukovom igralištu, na drugoj je portret Mare Žebon, legendarne gradske pružateljice nježnih usluga, a na trećoj, eto, Oliver. Urednici su se odmah usuglasili oko nje, dileme za njih uopće nije bilo. Olivera Korčulaninom, na kraju krajeva, vjerojatno doživljavaju još samo Korčulani. Osim toga, na sjajnoj fotki našeg prijatelja i suradnika Feđe Klarića, iza Olivera se prostire panorama splitske rive, ne neke druge.

Valja spomenuti još i to da Oliver nipošto nije jedini nesplićanin u ovoj knjizi. Bernard Vukas i Damir Šolman su Zagrepčani, Mišo Kovač Šibenčanin, Sveti Duje je došao iz Sirije, a za Dioklecijana se samo pretpostavlja da je odnekud s ove strane Jadrana. Ne bi li knjiga o Splitu bez njihova spomena bila nepotpuna? Da zaključimo – pa i neslužbenu himnu grada, pjesmu 'Nima Splita do Splita' napisala su dvojica Zagrepčana rođenih u Beogradu, Ivica Krajač i Nikica Kalogjera, a premijerno su je otpjevali Dubrovkinja Tereza Kesovija i Solinjanin Toni Kljaković. Pametnome dosta.

Kao što je, misleći na nešto sasvim drugo, u jednoj staroj pjesmi otpjevao Boris Dvornik: 'Ništa se, ništa, prominilo nije / naša srca grije uvik isti žar...' Da ste nas to pitali prije dvadeset godina, vjerojatno bismo vam odgovorili kako se nadamo da će taj antagonizam do 2015. evoluirati u nekakvo zdravo i zdravorazumsko suparništvo. Danas smo, nažalost, samo za dva desetljeća iskusniji i oprezniji glede širenja optimizma.

Renato, kakav je Split prema došljacima?

Neizmjerivo okrutan i bešćutno krvoločan, bolje vam je da ne dolazite, ozbiljno! To vam je ovdje nešto upravo nezamislivo... Mislim, stvarno, ono što ste čuli o svireposti prema došljacima u Križevcima, Čakovcu ili, ne znam, Zagrebu, ma to je dječji vrtić prema onome kako se prema svima koji dođemo odnose u Splitu. Ne znam kako to uspijevaju sakriti od medija... Među nama, ja vam ni ne izlazim na ulicu bez sunčanih naočala, strah me je da me ne prepoznaju, razumijete? Nemojte to pisati.

Ivice, koliko od Splićana doznajem, u Splitu se barata pojmovima vlaja, dođoša i furešta. Može li se Renata smjestiti pod kapu kojeg od njih?

Nema te kape pod koju se tu glavu može smjestiti. On je sve od nabrojanog i nije ništa.

Kako to da veći prostor u abecedariju dajete rubnim događajima i ljudima, osjećate li se i sami marginalcima u gradu?

Lakše je pisati o nečemu na što se drugi nisu obazirali, ili jesu tek ovlaš, jer su pisali važnije i monumentalnije libre od ovog našeg. A što se marginalnosti tiče – sve ovisi samo o onome tko marginu mjeri i iscrtava.

Za Sigmunda Freuda koji je zaslužio mjesto u abecedariju jer je gostovao u Splitu pišete da bi mu kao čovjeku koji je istraživao mehanizme psihološkog potiskivanja sigurno bilo zanimljivo u gradu u kojem se turboekstrovertno ponašanje naprosto podrazumijeva. Čitanje vaše natuknice o Freudu podsjetilo me na moj prvi ručak kod Fife nakon što sam onakva umorna sišla s busa, a ostat će zapamćen po prvoj rečenici konobara - što si tako namrgođena. Koliko otvorenosti Splićana očekujete prema knjizi?

Očekujemo njihovu potpunu otvorenost ili, hajde, barem četiri prsta. Zato i jesmo na kraju knjige ostavili sedam praznih stranica, pod naslovom 'Split za napredne'. Na te stranice svaki čitatelj može otvoreno upisivati ono što je nama promaklo te tako svoj primjerak 'Splita za početnike' učiniti jedinim savršenim na ovom svijetu.

Možda najzabavnijim opisom učinila mi se definicija blokete. Je li moguće da je oko blokete toliki razdor među Splićanima?

Sljedeći put kad dođete u Fife na ručak, ali ne u sezoni, kad su tu samo vješto kamuflirani došljaci, ustanite usred objeda i glasno kažite: 'Živija matun, doli bloketa!' Sve će vam se vrlo plastično razjasniti. Mi ćemo poslije platiti ručak, nema frke.

Hajduk živi vječno, a i Dinamo nije mnogo konkretnije opisan. Ili je to dovoljno? Što mislite o tim dvama točkama vječnog razdora sjevera i juga?

Što i koliko o njima mislimo, zapravo najviše govori usporedba broja slovnih znakova koje smo im posvetili s brojem slovnih znakova koje su dobili neki drugi sportski klubovi, ponajprije Ragbi klub Nada i Košarkaški klub Jugoplastika.