Književnost INTERVJU

Dubravka Ugrešić: 'Pobijedili su ljudi Thompsonova kova'

Nakon odlaska iz Hrvatske početkom 90-ih, hrvatska književnica Dubravka Ugrešić vrlo rijetko je istupala u hrvatskim medijima. Ekskluzivno za tportal govori o svom novom romanu, o Babi Jagi – izopćenici i čarobnici, vještici iz slavenske mitologije

Početkom devedesetih napadani ste zbog teksta o suvenirima s natpisom 'Čisti hrvatski zrak? Lakše se diše', nakon čega odlazite iz Hrvatske. U Hrvatskoj je nedavno zbog crkvenog događanja proslava Titova rođendana pomaknuta za dan ranije, Thompson nastupa na Trgu bana Jelačića na proslavi Dana branitelja grada Zagreba u organizaciji Zbora braniteljskih udruga iz Domovinskog rata, a glavni pokrovitelj nastupa je Grad Zagreb… Diše li se lakše?

Zaista, lakše se diše. A diše se lakše jer ljudi na vlasti nisu više toliko histerični oko toga da bi je mogli izgubiti kao što su bili prije desetak i više godina. Drugim riječima, ona 'tko je jamio, jamio je' uglavila se u hrvatskom društvu kao Božji zakon, kao fatalnost koja je konačno smirila i gubitnike i dobitnike.

Dobitnici se vrte u svojoj orbiti, gubitnici se koprcaju u svojoj. Pobijedili su ljudi 'Thompsonova kova'. Ljudi toga kova već gotovo dvadeset godina tule svoje nacionalističke operete, gangaju svoje gange, revu svoj domovinski turbofolk, a sada se najednom zgražavaju nad činjenicom da Thompson nastupa na Trgu bana Jelačića. Thompson je naše, zakonito hrvatsko čedo.

Pa ne nastupa čovjek na Trgu republike, nego na svome trgu, u svome gradu, i taj grad je, logično, pokrovitelj njegova nastupa. Ja u tome ne vidim ništa kontradiktorno. Da je na Trgu bana Jelačića nastupao bivši Jugoslavenski armijski zbor koji u organizaciji Zbora braniteljskih udruga iz Domovinskog rata pjeva građanima Zagreba 'Na Kordunu grob do groba', to bi već bila kontradiktorna stvar.

Otišli ste u Nizozemsku, percipiranu kao multikulturalnu i slobodniju zemlju u kojoj se također događaju promjene. Nacionalizam buja u cijeloj Europi. Koliko vas plaši rad desnice?

Zasad me ne plaši, jer sam jaku dozu dobila 'kod kuće', s domaćim nacionalizmima, pa mi se stvari vani još uvijek ne čine alarmantnima. U Nizozemskoj je u ovom času nacionalni bestseler broj jedan novi, holandski prijevod Kurana. Štoviše, ako ste kojim slučajem nizozemski policajac, dobit ćete Kuran s 50 posto popusta.

Kao što vidite, stvari su neobično dinamične, a u kom smjeru idu, nalijevo ili nadesno, to je malo tko u stanju reći.

IDEOLOŠKI PROJEKT EU NE RAZLIKUJE SE MNOGO OD BIVŠEG JUGOSLAVENSKOG

Nakon raspada Jugoslavije i stvaranja novih država, brojnih žrtava, Hrvatska je na putu ponovnog integriranja, u Europsku uniju, kao i ostale države ex Jugoslavije. Što se time dobiva i gubi, koliko je sada relevantno pitanje suvereniteta i identiteta?

Sve je pitanje perspektive. Evropska unija je prije svega racionalan, poslovan megaprojekt. Taj projekt je započeo nakon Drugog svjetskog rata, između ostaloga i kao dio Marshallova plana, i imao je za cilj ekonomsku obnovu i poticanje ekonomske suradnje između zemalja Zapadne Europe.

Da bi cio taj ekonomski paket bio prihvatljiv i onima koji se ne razumiju u novac, Europska unija ponudila je i prateći ideološki projekt. A taj ideološki projekt ne razlikuje se mnogo od bivšeg jugoslavenskog ideološkog projekta. Možda je i to razlog što Hrvati, Srbi i drugi bivši jugoslavenski narodi s teškoćom ulaze u EU, jer su zatečeni činjenicom da nisu dobro savladali građu.

Raspad Jugoslavije, rat i stvaranje novih država također se može interpretirati kao poslovni projekt koji je, kao prateći ideološki mamac, proturio nacionalizam. Obični ljudi nisu bili u stanju razumjeti poslovnu stranu projekta, ali su zdušno prihvatili onu razumljivu, ideološku, i tako su mnogi poradili na realizaciji.

Kakav je osjećaj biti u kulturi i sredini u kojoj je intelektualac 'došljak' u poziciji drugoga? Kakva je pozicija pisca egzilanta danas u svijetu?

Svijet se globalizira nezaustavljivom brzinom, tako da 'egzil' u tradicionalnom značenju te riječi postupno iščezava, ali se isto događa s tradicionalnom mentalnom floskulom 'dom'.

Intelektualno 'došljaštvo' ide u pravcu ekonomske kategorije, to jest neke intelektualne sredine mogu se osjećati ugroženima od došljaka koji dolaze da im 'otmu posao' ili prihvatiti intelektualne došljake jer je to 'dobro za posao'. Mnogo zavisi i od toga koja je intelektualna branša u pitanju.

KNJIŽEVNOST NIJE AUTORITARAN MODEL MIŠLJENJA

Jedno od mogućih čitanja naslova vašeg novog romana 'Baba Jaga je snijela jaje' je poistovjećivanje vas autorice i žena umjetnica s Babom Jagom – izoliranom, stigmatiziranom, izdvojenom iz društvenog okoliša, oslonjenom isključivo na svoje vlastite moći. Koliko obrađeni mit o Babi Jagi korespondira s današnjim položajem žena i umjetnica?

Moj roman je potraga za književnim korespondencijama i polje tih korespondencija svakako nije iscrpljeno s mojim romanom.

A kako lik Baba Jage korespondira sa stvarnim položajem žena i umjetnica, na to pitanje ne znam odgovoriti. Naprosto zato što roman, kao i književnost, nije autoritaran model mišljenja.

Netko će se lako identificirati s pričama u romanu, a netko ne. Osim toga, žene nisu jedna, homogena grupa, niti su sve žene umjetnice iste. Sjećam se kako je davno neka žena odreagirala na Šteficu Cvek. Rekla je: 'Ja nemam ništa s vašom Šteficom Cvek!' Zašto, pitala sam je. 'Zato što ja nemam problema s linijom', rekla je žena. Toliko, dakle, o književnosti i njezinoj korespondenciji sa životom.

Koliko i na koji način korespondira s vama kao autoricom i umjetnicom?

Za mene je Baba Jaga bila tzv. umjetnički izazov i naporan rad. Najprije sam sama sebi zadala temu, iako pritom nisam znala puno o temi niti sam bila sigurna hoću li je uspjeti unutrašnje usvojiti i razviti. Kada je došlo do punog unutrašnjeg odobrenja teme, onda je njezino variranje postalo zadovoljstvom.

ŽENAMA NE PREOSTAJE DRUGO DO KUHINJA, DJECA I CRKVA

Na jednom mjestu pišete da je u ženskoj povijesti, koja se kreće od ružne Baba Jage prema lijepoj Bogorodici, Bogorodica iznijela apsolutnu pobjedu te da mnoge žene danas izgledaju kao – Paris Hilton. Kažete da je najprofitabilnija anti Baba Jaga industrija…

Pa jest. Bogatiji dio svijeta utonuo je u jednu vrstu autizma, u bavljenje vlastitim tijelom. Mediji, odnosno cijela industrija koja stoji iza toga, sugeriraju nam da je naš jedini zadatak na ovome svijetu da izgledamo lijepo i da živimo zdravo i dugo.

Ideološka poruka je ugodna, u njoj nema ničeg lošeg, naprotiv, oslobađa nas krivice (jer krivi su oni koji se ne brinu za sebe) i zadovoljava naše primarne preživljavalačke instinkte. U tom smislu Paris Hilton je samo jedna od naših modernih boginja.

Što se 'božanskog' dijela njezine pojave tiče, postoji anegdota koja će se, pretpostavljam, svidjeti književnicima. Kažu da je u nekom restoranu, kada je konobar donio jelovnik, lupila jelovnikom po stolu i rezolutno rekla: I hate reading!

Kršćanstvo je neka vrsta standardizacije i, naravno, patrijarhalizacije ženskog imidža: sve žene trebale bi biti klonovi Bogorodice. Za razliku od dosadnog kršćanskoga, u maštovitom pretkršćanskom mitskom svijetu žive neobično zanimljivi i jaki ženski mitski likovi. Baba Jaga je jedna među mnogima.

Pripadnice, kako nazivate, bablje internacionale, spavaju s mačem pod jastukom. Koliko je bablja internacionala utopija, a koliko je realna mogućnost da će žene doista izvaditi mačeve ispod svojih glava i krenuti u naplatu računa?


Bablja internacionala je utopija, nažalost. Svijet je s jedne strane duboko militariziran, a s druge duboko mariniran u religijskom mišljenju. U takvu svijetu mala je mogućnost da će žene isukati svoje mačeve. Kad s jedne strane imate 'generale', a s druge 'popove', ženama ne preostaje drugo do kuhinja, djeca i crkva.

FOLKLORNA KULTURA JE I DALJE NEOBIČNO VITALNA, SAMO U DRUGOM OBLIKU

Roman 'Baba Jaga je snijela jaje' rađen je prema starom mitu, a donosi i novonastale, o herojima i zločincima nedavnog rata. Mevludin bi zadavio Karadžića i Mladića, spominjete Gotovinu. Odakle na ovim prostorima tolika potreba da se živi na mitovima i za mitove?

U mome romanu malo se govori o novim mitovima. Ali ako me pitate nevezano uz roman, onda mi se zaista čini da je folklorna kultura i dalje neobično vitalna.

Ona danas samo ima druge oblike, pa nam ne pada na pamet da je povezujemo s tradicionalnim folklornim mišljenjem. Sva popularna i populistička kultura - koja uključuje politiku i političare, medije, senzacionalističke novine, televiziju s popularnim domaćim sapunicama, priče o Pukaniću i njegovoj ženi, o Vlatki Pokos i njezinom mužu, o 'herojima domovinskog rata', o zvijezdama Big Brothera, o Sanaderovim satovima i još mnogošta – temelji se na tom folklorno-mitskom mišljenju.

Na nedavnoj tribini članovi žirija književnih nagrada Jutarnjeg lista i roman@tportal.hr vaš 'Muzej bezuvjetne predaje' uvrstili su među tri najbolja romana domaće književnosti nastale unazad deset godina. Kad je bio u konkurenciji za nagradu Jutarnjeg, nije nagrađen. Danas Velimir Visković, tada član žirija, kaže da je to najveća pogreška tog žirija. Da je bilo drukčije, biste li tada primili nagradu Jutarnjeg i ne radi li se o osvajanju lakih poena?

Ne znam što bi bilo da je bilo... A što se nagrada tiče, one su dobre jer dinamiziraju književnu scenu, i pisce, i čitatelje, i kritičare, i to je, uostalom, njihova jedina svrha.

Planirate li novi roman osobno promovirati u Hrvatskoj? Nema vas u hrvatskim medijima, po izlasku knjiga tek pokoji intervju. Kako doći do mlađih čitatelja koji ne znaju tko je Dubravka Ugrešić? Ili dobra literatura sama pronalazi čitatelja i obrnuto?

Izdavač nije predvidio neku posebnu promociju. A što se mene tiče, ja nemam ni moći, ni talenta, ni dovoljno dobre volje da se bavim samopromocijom.


DOSAD ME NITKO NIJE ZVAO DA PREDAJEM U HRVATSKOJ

Što čitate, što od hrvatske suvremene književnosti smatrate dobrim?


Slabo pratim novu hrvatsku književnost jer naprosto nemam vremena, ali, ovako odoka, mislim da je hrvatska književna scena u sasvim dobroj formi.

To što, doduše, odmah bode u oči je premali broj knjižara, na primjer. Ali što se tiče objavljivanja prijevodne književnosti koja je u svijetu in, hrvatski čitalac nije nimalo oštećen. Izdavački svijet je ujedinjen, utoliko što lista od dvadesetak ili tridesetak knjiga svake godine procirkulira po mnogim zemljama. To je svakako dobitak u odnosu na situaciju u Hrvatskoj prije desetak ili dvadesetak godina.

Na kraju ostaje još samo pitanje je li je vrhunac književne kulture u tome da sve knjižare na svijetu izgledaju kao aerodromske knjižare, odnosno treba li hrvatsko izdavaštvo biti ponosno jer ne zaostaje za svjetskim trendovima mekdonaldizacije izdavaštva, književnosti i čitalačkog ukusa.

Biste li voljeli doći predavati na neki od fakulteta u Hrvatskoj? Razmišljate li o povratku u Zagreb, Hrvatsku?


U nekim idealnim okolnostima ne bih imala ništa protiv, iako me, istini za volju, dosad nitko nije zvao. A što se životnih odluka tiče, često okolnosti odlučuju umjesto nas. Ja u Zagrebu imam obitelj i dolazim često. Prije dvije ili tri godine provela sam u Zagrebu gotovo cijelu godinu dana. Ni ja ni moja najbliža okolina ne doživljavamo moje dolaske i odlaske kao nešto posebno ili traumatično.


VJEŠTICE IZ RIJA

Nedavno smo u pismima čitatelja u Globusu pročitali presudu donesenu 2004. u korist Slavenke Drakulić, u slučaju teksta 'Vještice iz Rija'. U kojoj fazi je vaša tužba?

Moja tužba vuče se već 16 godina i još je, kažu, na početku. Prije nekoliko godina Globusov advokat tražio je psihijatrijsko vještačenje koje je trebalo pokazati koliko me je cio slučaj Vještica iz Rija uzdrmao. To vještačenje obavili smo lanjske godine.


  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još