INTERVJU: ĐORĐE MATIĆ

'Oni koji ismijavaju Gibonnijeve stihove, pojma nemaju o poeziji'

11.01.2015 u 11:16

Bionic
Reading

Publicist Đorđe Matić objavio je u Antibarbarusu intrigantu knjigu 'Tajni život pjesama', u kojoj znalački analizira poetiku popularne glazbe devedesetih u Hrvatskoj, pjesme autora i tekstopsaca Gibonnija, Dubravka Ivaniša, Arsena Dedića...

Knjiga eseja Đorđa Matića o hrvatskoj popularnoj muzici devedesetih 'Tajni život pjesama' kroz izabrane pjesme naših autora priča skrivenu povijest ideja, osjećaja, motiva, a preko njih i cijele kulture u kompliciranom i mučnom vremenu.

Matić je rođen u Zagrebu 1970. te je pripadnik generacije koja se kroz muziku identificirala i politizirala te zanimljivoj tematici prilazi s dvije podjednako važne strane – muzičke i političke. Matić je urednik i koautor 'Leksikona YU mitologije', surađuje s muzičkim producentom Dragim Šestićem. Živi u Hillegomu, Nizozemska.

U intervjuu za tportal Đorđe Matić objašnjava kako je počeo pisati o muzici, brani Gibonnijev kontroverzni stih o pčeli i žlici meda i otkriva zašto u knjizi nema Thompsona

Kako je nastao vaš interes za muziku, što vas je to privuklo? I kako je onda iz toga došlo do toga da o muzici – pišete?

Interes i ljubav počeli su, bit će, od neke desete - jedanaeste godine. S dvanaest već ništa drugo gotovo da nije postojalo. Muzika je zov kojem se teško možeš ne odazvati ako ga čuješ i osjetiš, što naravno znaju svi oni bezbrojni koji su mu popustili. Pogotovo kad ti se to događa u onim takozvanim 'nježnim godinama', kad nemaš barijera ni načina da se obraniš od toga zova, nego krećeš za njim u svaku dubinu i daljinu, gdje god te odvede. Uostalom, zašto bih se i branio? Muzički strukturiran ton je put u bit svega što je važno, što je iznad svakodnevnog i banalnog, iznad problema, dosade i strahova, iznad same ove vidljive stvarnosti – u jednu drugačiju, uzvišeniju i svakako sigurniju. Muzika je kao neki simbolički dom u koji se čovjek može sakriti od nesigurnosti svijeta.

Naravno, sam pojam 'muzike' u mojoj je generaciji značio je samo jedno, radi se o metonimiji zapravo – kad bismo rekli muzika, mislili bismo samo i jedino na rock'n'roll. Ostali žanrovi i pravci došli su kasnije ili, ako su već bili tu, tek kasnije se osvijestili.

Kao mnogom muzikantu-početniku, pisanje je došlo kao kontrast, kao potreba da se riječima artikulira ono što čuješ. Kako i ne bi, ako se uzme u obzir kulturni kontekst – formirao sam se u periodu apsolutnog vrhunca muzičkog tiska: časopisi kao što je bio Džuboks, kasnije Rock, pa brojna, takozvana, omladinska štampa, sve je to bilo 'sveto pismo' za mene. Ponekad iznad samih muzičara čak. Bilo je važnije na momente što se piše o nekoj ploči ili bendu od toga kako zvuče. Stvarala se, dakle, jedna paralelna kultura, uz zvučnu i ova pisana.

Kasnije, kad je kod nas već sve otišlo dovraga, otkrio sam anglosaksonske autore, najprije britanske, a onda američke i tu mi se tek otvorio čitav novi svijet, način kako se o muzici može pisati. To je bio svijet bez ograničenja, takoreći: tamošnji esejisti znali su i znaju pomiješati pisanje o formalnim aspektima muzike sa svijetom ideja, s ozbiljnom spekulativnošću u tekstovima, a da – što je meni bilo najvažnije – mogu u isto vrijeme pisati poetički, tako da stvar nikada ne ide u akademsko i isključivo, u nekomunikativno. Da se to sve nesretno poklapa, takvo otkriće, s razdobljem potpunog pada, raspada kritike u nas, izazvalo je i autorsku i osobnu frustraciju pa onda i namjeru i želju. Znao sam da mogu i drugačije i bolje od toga kako se većinom piše ovdje. Onda sam na poticaj Krune Lokotara počeo raditi na ovoj knjizi. Pisao sam je pet godina.

Po kojim kriterijima su izabrane pjesme o kojima pišete u knjizi 'Tajni život pjesama'?

Svaka od njih, bilo da sam je slušao bezbroj puta ili je čuo svega jednom-dvaput, 'dojavila' mi je odjednom, neočekivano, neki motiv, nit, ideju za kojom bi se dalo poći. Svaka je pokazivala na metaforička tajna vrata i pozivala da zavirim i pogledam ima li tu nešto što bi se dalo proširiti. Ako tog 'znaka' nije bilo, ako se ne bi pojavio, nije bilo ni teksta. To mi je jedini kriterij bio. Napisao sam i u predgovoru: kritičar bi trebao biti kao kakav 'lovac na momente' - naime, umjesto da unaprijed, voljno i svjesno sjedne pred djelo pa krene analizirati, ovdje je, naprotiv, trebalo uključiti unutarnje 'antene' dok se takav moment ne pojavi, ako se uopće pojavi. I onda, neki stih bi se najednom otvorio kako ranije nije, odnosno nešto bi u kompoziciji ili aranžmanu privuklo kao magnet. To je bio put za daljnje razmišljanje i traženje dubljeg sadržaja što se, moguće, sakrio u pjesmama van očitog; hvatanje detalja što prođu pored slušatelja a da se ni ne primijete, ili opet djeluju na nesvjesnom nivou – bilo da donose užitak, identifikaciju, nemir, bilo koju od emocija. Dobre pjesme to imaju, u stanju su nositi u sebi više svjetova, nekih vidljivih a nekih ne. Ako nemaju, nisu dobre ni bitne. Budući da se knjiga bavi devedesetim godinama, izuzetnih pjesama nije bilo mnogo - štoviše, trebalo ih je tražiti i čekati strpljivo, dok su se neke tek unazad, godinama kasnije pokazale kao takve, naročite.

Koliko interpretirate postojeće stihove, a koliko u tekstovima esejizirate svoje impresije i doživljaje tih pjesama?

Nastojao sam svim snagama da u svakom dijelu postoji balans između dvoje – između ozbiljne i provjerljive analize i vrednovanja, naspram impresije s druge strane – štoviše, to mi je bila zadaća koju sam sebi postavio uz pisanje od samog početka. Sa svom odgovornošću autorskom, kritičkom i intelektualnom, htio sam u ovom dobu potpunih proizvoljnosti, u vremenu, kako kritičar Robert Hughes veli, 'pomahnitalog subjektivizma', imati odgovorne, promišljene interpretacije radova u knjizi – motivske, prozodijske, muzičke dakako, kao i šire kulturne i društvene. Prije svega, bilo mi je stalo pokazati koliko su neke od tih pjesama istinski dobre ili barem posebne.
Tamo, pak, gdje idem za vlastitim impresijama, pokušao sam to s delikatnošću naznačiti i ocrtati – sugerirati čitatelju da pođe za nekim motivom koji sam primijetio u tekstu pjesme, a ne samo lupiti ili nekritično i samoljubivo tvrditi nešto, kao da je to primijećeno 'urezano u kamenu'. Radi se o vrlo tananim, osjetljivim vezama i motivima u tim pjesmama i sve bi se pokvarilo kad bi se autor apodiktički postavio spram vlastitih ideja i sugestija. Njih je ionako 'materijalno' teško dokazati.

Za ovo treba laka ruka, drugim riječima. Sve ostalo je kontraproduktivno, i po pjesme i po pisanje o njima.

Kakav je Gibonni kao tekstopisac? Neki ga ismijavaju, najpoznatiji je primjer 'pčela u žlici meda što drži dah', ali većina obožava njegove pjesme i doživljava ih vrlo emotivno…

Eto – i vi ga pogrešno citirate: stih je 'kao pčela u žlici čaja / dok drži dah'. Kada se jedan jedini put, koliko znam, Đorđe Balašević oglasio o splitskom autoru, istaknuo je baš taj stih kao izuzetan. E sad, Balašević ne zna – a ovi naši 'stručnjaci' znaju, je li.

Hajdemo ozbiljno na tren. Najprije, kao pjesnik i kao netko tko se bavi tekstualnošću i analizom teksta, tvrdim da ti koji ga ismijavaju naprosto pojma nemaju o poeziji, što je u svakom trenutku formalno dokazivo.

Gibonni - Libar

Nije toliki problem u takvom nepoznavanju i neznanju, međutim, nego u nečem drugom, u mnogo dubljem nesporazumu koji vlada kulturom i njenim eksponentima. O tome pišem i u jednom od eseja. Problem je kompleksan i teško ga je objasniti u nekoliko riječi, ali evo da probamo ukratko: stvar je u jednoj potpunoj dominaciji ironije u kulturi, a kao sredstvu odmaka od stvarnosti i to je kao princip od nekog vremena potpuno zavladalo kod nas (vani se to dogodilo mnogo ranije). Ljudi, umorni od laži sustava (i svih naših sustava, da se ne šalimo), gdje se ta laž objavljivala gotovo isključivo kroz nakaradnu ozbiljnost i naglašenu, glumljenu emotivnost, nesvjesno su precizno detektirali da se radi baš o tome - o laži. A onda su napravili tragičnu grešku u kontinuitetu i učinilo im se da ne samo da je ovo sistemsko lažno, nego onda mora da je takvo sve što pokušava i nastoji sebe iskazati emotivno i ozbiljno, što bi pokušalo artikulirati bez odmaka čovjekovo stanje. U dnu svega leži i strah od indvidualne, jasne misli, kao i od vlastitih osjećaja, dakle. Pa kako bi onda mogao proći autor – liričar par excellence - koji se bavi nijansama i suptilnim emotivnim stanjima, a koji se ne boji u svome iskazu i otkrivanju – jer poezija je uvijek otkrivanje - čak i da ispadne smiješan?

Garantiram: kad bi se tom dijelu publike podmetnuli nepotpisani stihovi Tina Ujevića, oni bi se i njemu podsmjehnuli. Tu nema pomoći. Zato kod naših istraumatiziranih i uplašenih konzumenata kulture, koji ionako oduvijek pate od obrnutog snobizma (ako je nešto popularno – ne može biti dobro, tako radi taj princip najkraće) - dobro prolaze Let 3 ili Rambo Amadeus, naprimjer. Jer: samo nek' je odmak, nek' je parodija, kolaž, pastiš, citat, ironija, humor – sve je 'bolje' nego baviti se vlastitim emocijama i reći što zapravo misliš i osjećaš. I ne samo promatrati i hvatati svoja stanja, nego tu tek ide najteže – kako artikulirati emocije, kako se otkriti, svoju privatnost, unutarnji svijet. Svaki pjesnik zna da nema težeg od uobličavanja osjećaja – tu se neprestano hoda rubom kiča i pretjeranosti. Biti lirik je najteže i lirik je superioran satiričaru. Ovaj posljednji zapravo ni ne postoji po sebi, treba mu uvijek realnost od koje bi se 'odbijao' i koju bi komentirao.

Primjerom: 'Sgt. Pepper' Beatlesa samostojan je rad – dok 'We're Only in it for the Money' Franka Zappe, pak, nema bez prvoga. Radi se o dva različita talenta i tu, generalno govoreći, nema 'transfera' s jedne pozicije u drugu, one su zadate. Poneki liričar može na momente napraviti satiru – satiričar gotovo nikada ne uspijeva zapjevati lirski. Evo, i sam primjer autora o kojem govorimo: Gibonni je pokušao u par navrata napraviti pjesme-komentare s ironijskim tonom kao dominantnim – i svaki put se okliznuo.


Je li tajni sastojak Gibonnijevih pjesama dalmatinski ili mediteranski duh, koliko se u njima osjeti taj element?

Naravno da je osjetan, to je neka zadatost ipak. No autorova naročitost je i u tome što je te, svima prepoznatljive obrasce žanrovskog 'dalmatinstva' uspio subvertirati, proširiti ih, kako rječnikom – naročito rječnikom - tako i motivima i temama. Uspio ga je odmaknuti od folklorizma, bilo učitanog ili inherentnog, kao i od klišeja, što je nekako najveća opasnost kod dalmatinske autorske pjesme.

U tom smislu, slušao sam stalno spočitavanja ljubomornika da je taj rječnik uzeo od pokojnog oca Ljube Stipišića – neki su čak govorili i da mu 'otac piše pjesme' - pa sam pokazao u jednom eseju razliku između poetika i napravio analizu na najočitijim primjerima kako korištenje istih riječi, arhaičnih čakavskih pojmova izvanredne ljepote, u dvoje autora ima različite motivacije i namjere.

Kod Stipišića starijeg tako – rječnik je bio dio vlastitih povijesnih i širih identitetskih preokupacija; kod mlađeg pak dijalekt i dijalektalne riječi su sredstvo za postizanje i uobličavanje lirike, onoga najvažnijeg što je donio u našu autorsku pjesmu – intimizma, pjevanja duboko osobnih a suvremenih, današnjih emocija i stanja. Baš onoga s čime se ljudi identificiraju najdublje u tim pjesmama.

Arsen Dedić je neprijeporna pjesnička veličina, koje ste njegove pjesme izabrali?

Napravio sam jedan presjek pjesama s njegovih albuma devedesetih, nažalost ne naročito primijećenih, a vrsnih u svakom pogledu, razvijajući onda tekst ka pjesmi po kojoj je i naslovljen esej – 'Čistim svoj život', s albuma 'Ministarstvo'. To je neobična i neobično postavljena pjesma, sa stihovima o zatvaranju nekih privatnih krugova životnih i dokaz ujedno kako se pjesnički može otkrivati sebe, komunicirati sa slušateljem a ne prelaziti granicu koja vodi ka ekshibicionizmu. U isto vrijeme, ona je i dokaz kako se za razliku od ironijskog principa o kojem sam govorio ranije, ironijom kao poetičkim sredstvom dade operirati kad se zna kako. Arsen je daleko najbolji primjer za to. On je u užasnoj deceniji znao kada treba pjevati ozbiljno i gorko, ranjivo i razočarano, uvijek suptilno, a kad se ironijom može poboljšati pjesma i u isto vrijeme odaslati poruka onima koji razumiju. Napisao je tijekom tih deset godina čitav mali ciklus izuzetnih pjesama – 'Trg heroja', 'Mozartova godina', 'Tvoje tijelo – moja kuća' i mnoge druge. Među njima, za mene posebno mjesto ima 'A tko stoji iza mene' – pjesma gotovo manifestna za sve koji se nisu dali svrstati pod nova, po pravilu surova i isključiva pripadništva, i za sve koji su nastavili misliti svojom glavom, kako se to veli.

'Ljeto 85' od Pips, Chips & Videoclips je za mnoge generacijska pjesma… Vi Dubravka Ivaniša povezujete s Dylanom, o čemu je riječ?

Da, u jednom trenutku a na liniji dviju generacijskih pjesama, ta dva različita svijeta su se negdje dodirnula. Obojica su pokazali rijedak talent: znati pjevati o prošlosti, o odrastanju, o snu i sigurnosti prošlog i lijepog i u isto vrijeme biti svjestan mjesta odakle se pjeva, trenutka iz kojega se govori – a on nikad nije dobar po čovjeka – pjevati u isto vrijeme i poneseno i gorko, bez patosa u takvoj refleksiji, to se malo viđa u popularnoj muzici bilo gdje. Jednako tako vide se i razlike, zato sam i ih uzeo kao kontraste. Vidljiv je ogroman klanac između svjetova dvojice autora: jedan se, pjevajući o prošlosti, oslobađa od nje, pred njim stoji samo sloboda, odnosno ono već što život donese sa sobom u jednoj golemoj zemlji - drugi se vraća u nemir i nesigurnost, beznadnost doba i okoline, a na prostoru koji je u tom trenutku najuži ikad, koji štoviše i djeluje sve uži, fizički i u svakom drugom pogledu. Stvari su se u međuvremenu srećom ponešto promijenile nabolje, ali problem koji je otvorio Ivaniš u svojoj pjesmi, u našem slučaju ostaje trajan.

Pips, Chips & Videoclips

Zanimljivo je da nema Thompsona, jeste li razmišljali esejistički obraditi neki od njegovih hitova?

Da, ali ne u ovoj knjizi. Pjesme izabrane i uvrštene ovdje, odreda imaju u sebi svojstvo da su uvijek na nekoj razini 'obranjive', da ih je vrijedilo obraditi i da imaju nešto što ih čini drugačijima, različite razine, višeslojnost ili intrigantnost. Ili najteže pak – da su tu zbog svoje ljepote, harmoničnosti elemenata, dobrih i pametnih muzičkih i stihovnih rješenja i tako dalje. Jasno vam je već kud idem s ovim, pretpostavljam – staviti pojavu kao što je Thompson, pokvarilo bi odmah takav koncept u kojem se nastojalo izvući ono lijepo, odnosno bar zanimljivo u ovakvoj seriji povezanih eseja. Padne mi na pamet Sidranova rečenica - o mrvi meda koja može popraviti kantu govana, ali obrnuto pokvarit će čitavu kantu meda. Ja bih najradije volio sad oponirati općem mišljenju ili malo provocirati pa reći da u Thompsonu ima nešto interesantno, vrijedno ovakve analize, a što ne bi bilo vidljivo ispod onolike agresivnosti - ali to bi bila laž. Muzički i tekstualno, pa onda dakako moralno i humano, u svakom smislu, on je potpuno vulgarna i opasna pojava, simptom jedne veće bolesti.

Što slušate ovih dana? Ima li svaka pjesma svoj tajni život, odnosno, što je potrebno da ga dobije?

Nema, naravno. Od neprebrojive količine pjesama što se objavljuju, samo su najrjeđe te koje imaju potencijal za takve 'tajne živote'. Ponekad su tako rađene promišljeno i svjesno – kao što Bob Dylan radi već preko pedeset godina, te svoje pjesme-rebuse, a ponekad su uvjetovane vanjskim stvarima, kontekstom, mjestom na kojem se nađu i, najinteresantnije, promjenom značenja koje dožive kroz vrijeme. Od tih dinamika pjesme se i same promjene i više nikad nisu iste kakve su bile na početku, u njih je upisano iskustvo i tako ih slušatelj najčešće nesvjesno doživljava i prima. Danas kad čujemo 'Bacila je sve niz rijeku' Indexa, više se nikad ne možemo vratiti u točku u kojoj je nastala i slušati je takvu, čistu, kakva je bila – u pjesmi je danas sadržano sve što se s njome dogodilo u međuvremenu, sve upotrebe, citati i, dakako, značenje i simbolika koja ide daleko izvan muzičke – u društveno, kulturno i – povijesno.

Što se slušanja tiče, budući da više od deset godina surađujem s muzičkim producentom Dragim Šestićem koji radi u takozvanom etno i world music pravcu, do mene je stizala sva sila svjetske muzike bazirane na folkloru; orkestara, bendova i izvođača u krivulji što ide od Rumunjske preko Afrike do Argentine. Ako se nije radilo o instrumentalnoj muzici, najveći dio tih jezika u pjesmama uglavnom ne razumijemo i to sam doživio kao oslobađajuće iskustvo neke vrste, jer se u tom slučaju koncentriraš samo na zvuk. U jednom trenutku osjetio sam i zamor od popularne muzike, iskreno, od te uvjetovanosti formom od tri – tri i pol minute, s uvodom, strofom i refrenom, čak su mi počeli i vokali smetati. Zato kad osjetim to, slušam svoga idola Milesa Davisa – on 'govori' bez riječi, instrumentalno, muzičkim frazama, rečenicama svoje trube 'priča' mnogo više i mnogo zanimljivije od većine pjevača.