BORBA ZA RAZUMIJEVANJE

Dirljiv dnevnik odrastanja djevojčice s autizmom

12.12.2014 u 09:33

Bionic
Reading

Predstavljanje knjige 'Moja kišna djevojčica' održat će se u ponedjeljak, 15. prosinca u 19 sati u Megastoreu, Bogovićeva 7, Zagreb. O dnevniku odrastanja jedne posebne djevojčice, govorit će novinarka Kristina Turčin, Diana Topčić-Rosenberg, predsjednica udruge Adopta, Mirela Blažanović, predsjednica udruge Roda te urednica Adriana Piteša. Promociju će voditi Tomislav Cvitković

Davina je pseudonim žene u ranim 40-ima, podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, koju je ljubav odvela u Njemačku u kojoj i danas živi. Relativno mlada saznala je da neće moći postati biološka majka te je zajedno sa suprugom odlučila posvojiti 18-mjesečnu djevojčicu iz BiH. Uskoro je shvatila da je djevojčica, njezina Princeza, posebna.

'Moja kišna djevojčica' svojevrsni je dnevnik Princezina odrastanja čije je dijelove Davina počela objavljivati na forumu Roda u želji da potakne ljude da posvajaju djecu s posebnim potrebama i objasni im da mogu biti, kao i oni – sretna obitelj. Postovi o Princezinoj svakodnevici – njezinim radostima, gubicima, malim i velikim pobjedama, strahovima i snovima ili, vrlo jednostavno, odrastanju – ubrzo su postali iznimno čitani.

Nakon što je priča objavljena u Jutarnjem listu, rezultat je bio nova lavina oduševljenih reakcija. Upravo zbog tih reakcija, Davina je pristala otići korak dalje. U suradnji s novinarkom Kristinom Turčin dopunila je i proširila svoju originalnu priču, dodala nove dijelove života svoje obitelji, podijelila svoje radosti i svoje strahove te odlučila objaviti je kao knjigu kako bi doprla ne samo do čitatelja i potencijalnih posvojitelja, već i do zakonodavaca i stručnjaka.

Riječima autorice, ako zbog ove priče ijedno dijete s posebnim potrebama bude posvojeno ili se ijedan par ohrabri u odluci da postanu roditelji posvojenjem ili ako barem dio čitatelja promijeni odnos prema njima – cilj će joj biti ispunjen.

'Što je to sreća, a što je ljubav? Može li netko tko ima dijete koje odskače od 'norme' biti sretan, može li netko voljeti dijete koje nije rodio, što bi neupućeni rekli – tuđe dijete? Čime se mjere ljubav i sreća? Na sva sam ova pitanja željela odgovoriti pišući o našoj čudnovatoj Princezi. Mnogo prije nego što sam počela pisati, čitala sam posvojiteljske forume i uvidjela da su mnogi uskraćeni za roditeljstvo posvojenog djeteta jer traže zdravu, malu bebu. Kad se osvrnem na svoj život sa svojom 'nezdravom' i 'ne tako malom' bebom, smiješak mi ozari cijelo lice. Iz tog sam razloga počela pisati i dijeliti svoje iskustvo ne bih li barem malo druge senzibilizirala za posvojenje malo veće djece i djece s posebnim potrebama (kao i djece romske nacionalnosti). Jer željeti i, na kraju, biti majka najljepši je osjećaj koji jedna žena može doživjeti.

S našom Princezom nije nimalo lako – ni njoj ni nama. Naša kći koju smo posvojili ima Aspergerov sindrom, poremećaj iz autističnog spektra. Društvo na nas, takve roditelje, gleda kao na neke junake – imamo dijete koje nije naše biološko i još s posebnim potrebama – pa to je za dvostruko žaljenje. Treba puno snage za borbu protiv takva stava', napisala je autorica knjige.

Iz pogovora Kristine Turčin:

Situacija u Hrvatskoj gotovo je alarmantna kada je riječ o djeci s teškoćama u razvoju. Prema službenim podacima Ministarstva socijalne politike i mladih, tijekom 2013. posvojeno je samo petero djece s teškoćama u razvoju, iako ona čine barem trećinu od oko 3.500 djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, koliko ih je koncem prošle godine živjelo u domovima i udomiteljskim obiteljima. Odluka o posvojenju djeteta s teškoćama nije laka, mora biti donesena odgovorno i prema djetetu i prema samim posvojiteljima. No činjenica je da je svijest o životu s djetetom s teškoćama na vrlo niskim razinama: porazno je da većinu djece s teškoćama u razvoju iz Hrvatske posvajaju strani državljani, jer u našoj zemlji potencijalni posvojitelji ne pokazuju interes: to je, naime, jedina zakonska mogućnost da stranci posvoje dijete iz Hrvatske – ako nijedan hrvatski potencijalni posvojitelj ne pristane posvojiti ga. Dakle, želje za posvojenje djece s teškoćama ima – ali ne u Hrvatskoj.

Jednako je teška i priča o dijagnostici, intervenciji, rehabilitaciji – ukratko, o životu – kad se radi o osobama s poremećajima autizma ili poremećajima iz autističnog spektra. Riječ je o neurobiološkim razvojnim poremećajima mozga kojima uzroci, unatoč istraživanjima, nisu posve razjašnjeni. Podaci ukazuju na to da se učestalost autističnog poremećaja u proteklih 50 godina povećala čak 15 puta: najnovija istraživanja pokazuju da jedno od 110 novorođene djece ima neki poremećaj iz autističnog spektra te da je pojavnost mnogo češća kod dječaka nego kod djevojčica.

U Hrvatskoj je, prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, tijekom 2013. živjelo 1.316 osoba s dijagnosticiranim autizmom – međutim, stvarna je brojka osoba s poremećajem autizma daleko veća: Ured UN-a u Hrvatskoj procjenjuje da se kreće između 8.000 i 20.000 djece.