NICCOLO AMMANITI STIŽE U ZAGREB

Slavni talijanski pisac otkriva nam što ga veseli i čega se boji

10.12.2014 u 07:00

Bionic
Reading

Iako škrt u odgovorima na novinarska pitanja, izvrsni talijanski pisac Niccolo Ammaniti u razgovoru za tportal otkrio nam je čega se boji, što ga veseli, ali i što misli o aktualnoj političkoj i ekonomskoj situaciji u Italiji

Ljubitelj i kritike i publike, Ammaniti stiže drugi put u Zagreb, ovoga puta u sklopu Filozofskog teatra u HNK-u, gdje će 14. prosinca razgovor s njim voditi Srećko Horvat. Za oni koji se već nisu upoznali s njegovim književnim opusom ističemo da je Ammaniti autor brojnih romana, od kojih su neki i ekranizirani, a nekolicina njegovih knjiga prevedena je i na hrvatski jezik, poput, 'Kako Bog zapovijeda', 'Ja se ne bojim', 'Nek zabava počne' i 'Blato'. Ove godine u Italiji je premijerno prikazan i njegov prvi dokumentarac 'The Good Life' (Dobar život).

Posljednji put smo razgovarali 2009., kada ste, čini mi se, posljednji put bili u Zagrebu. Što očekujete od ovog posjeta Zagrebu i Hrvatskoj?

Kada sam 2009. posjetio Zagreb, bio sam prekratko, ali sam bio vrlo prijateljski prihvaćen, pa očekujem da će tako biti i ovoga puta.

Niste bili zadovoljni kad je talijanski premijer bio Silvio Berlusconi; kako ocjenjujete novog premijera Mattea Renzija? Koje bi osobine, prema Vašem mišljenju, trebao imati talijanski premijer s obzirom na aktualnu tešku ekonomsku i političku situaciju?

Činilo mi se da je Matteo Renzi u datom trenutku udahnuo novu energiju i zaustavio negativan trend. Iako ekonomski i socijalni indikatori govore da Italija nije rasla, gledišta su različita, no prevladava osjećaj da je taj kritičan period prošao. Međutim, Italija i dalje prolazi kroz teško razdoblje. Smatram da nam treba premijer koji bi bio pragmatičan i ne bi davao obećanja Talijanima.

U dokumentarcu 'The Good Life' (Dobar život) koji ste režirali, a koji je nedavno izašao i na DVD-u, prikazali ste životne priče trojice Talijana koji su se 70-ih godina prošlog stoljeća zauvijek odselili u Indiju. Iako se u dokumentarcu radi o talijanskoj emigraciji prije 40-ak godina, priča je i dalje aktualna. Posebno jer mnogi ljudi zbog teške ekonomske situacije razmišljaju o bijegu u bolji život. Što mislite koliki doista imaju hrabrosti za tako radikalnu promjenu?

Troje Talijana iz filma 'The Good Life' otišlo je 70-ih godina iz Italije koju su i tada razdirali mnogi problemi, u Indiju motivirani duhovnim ispunjenjem, odnosno životnim idealima. Danas, kao mnogo puta u povijesti, ljudi napuštaju Italiju zbog ekonomskih razloga, no mnogi koje takvi razlozi tjeraju na migraciju nisu naročito sretni kad napuštaju svoju zemlju. U aktualnom trenutku Italija nije u stanju ponuditi ekonomsku sigurnost pa je mladi traže drugdje. Po Europi, ali i drugim dijelovima svijeta, mnogo je mladih Talijana koji tragaju za boljim životnim uvjetima. Što je tužno, a s druge strane i tako životno, jer u ljudskoj je prirodi tragati za vlastitim ispunjenjem.


Kako ste došli do osoba čije ste priče ispričali u dokumentarcu? Kako je publika reagirala na film?

Producentica filma dala si je vremena i truda kako bi pronašla Talijane koji žive u Indiji. Od predloženih kandidata izabrao sam trojicu. Mislio sam da će talijanskoj publici biti zanimljiv njihov pogled na Italiju, jer njih trojica zapravo su naše udaljene oči koje nam na drugi način otkrivaju zemlju koju poznajemo.

Zašto ste izabrali baš Indiju? Čime Vas se dojmila ta zemlja?

Odabrao sam Indiju jer sam tamo često turistički putovao i ondje upoznao neke Talijane. Ono što me u toj zemlji fascinira jest velika kulturna i vjerska raznolikost, zatim geografske razlike pa se doima kao da je Indija zapravo cijeli jedan kontinent u malom.

Prije pet godina ste mi rekli da se bojite velikih ideja i velikih zahtjeva te da su Vam kao piscu zanimljivi pojedinci i njihove priče. Koje Vas osobne priče trenutačno inspiriraju? Možda priče o žrtvama ekonomske krize ili o političarima koji nemaju viziju ili sposobnost ponuditi rješenja izlaska iz krize?

I dalje su mi zanimljive životne priče pojedinaca. No trenutačno sam zainteresiran za priče izvan vremena, za daleke i različite stvarnosti i alternativne svjetove. Ono što nam dnevno serviraju mediji sve mi je manje zanimljivo.

Čega se boji Niccolo Ammaniti, kao osoba, a ne pisac?

Bojim se da ću izgubiti osjećaj za stvarnost, da ću se sakriti, da će me pronaći previše udaljenog od stvarnosti koja je oko mene i da će sve to reći drugima.

Što radite kad ne pišete?

Putujem kad god mogu. Jako volim selo i biti u prirodi sa svojim psima.

Koliko Vam je potrebno vremena za napisati jednu priču?

Ovisno o priči. Neke sam napisao za šest mjeseci, a druge pak za pet godina.

Što Vam se više sviđa: pisati ili režirati?

To su dvije potpuno različite stvari. Moja strast u osnovi je pisanje, no prekrasno je imati mogućnost susresti drugačije osobe radeći kao režiser.

Što čitate? Imate li omiljene pisce?

Svašta čitam, nemam omiljene pisce, već omiljene knjige. Prelazim s jedne literature na drugu bez iznimke.

Koji su Vam budući projekti?

Trenutačno želim čim prije dovršiti pisanje svog novog romana.