INTERVJU: MATHIAS ENARD

'Glavnog lika sam poslao u Domovinski rat zbog Maksa Luburića'

12.09.2014 u 10:36

Bionic
Reading

Gost Festivala svjetske književnosti, francuski pisac Mathias Enard u razgovoru za tportal.hr objašnjava zašto je za glavnog lika svojeg nagrađivanog romana 'Zona' izabrao poklonika Maksa Luburića i zašto je špijuniranje dosadan posao te se osvrće na stanje u Siriji, u kojoj je neko vrijeme i živio

Francuski roman 'Zona' Mathiasa Enarda (rođen 1972) na hrvatski jezik maestralno je prevela Ivana Šojat-Kuči, također spisateljica otvorena za suvremeni prozni izričaj, što joj je sigurno pomoglo u tome da se izbori s autorovim osebujnim stilom. Naime Enard je u 'Zoni' oduševio ne samo napetom pričom o francuskom špijunu hrvatskih korijena koji pokušava lažirati svoju smrt i preuzeti tuđi identitet, nego i onim što je u pohvalnoj kritici Miljenko Jergović nazvao 'hiperrečenicom'. 'Zona' je ispisana malim slovima, s rečenicama koje ne završavaju točkom, nego ostaju visjeti u zraku kao izazov čitateljskoj koncentraciji.

Ali kada se uđe u tekst 'Zone' Enardov roman postaje hipnotički privlačan i zarazan, stvarajući poseban ritam čitanja. Enard otkriva da je u nastajanju 'Zone' itekako pazio na strukturu romana i stil: 'Pisanje takve rečenice povezano je s putovanjem vlakom. Rečenica u knjizi stane samo onoliko puta koliko stane vlak. S druge strane gledam na to kao na pisanje poput Homerovog, to su stihovi koji se nastavljaju. Knjiga je također dobila formalno jedinstvo. Rečenice moraju zvučati kao da teku same od sebe, no naravno da se u pisanju pazi na organizaciju riječi i povezivanje motiva, od osobnih Francisovih sjećanja pa do povijesnih asocijacija. To je bio izazov.'

Glavni lik 'Zone' je Francis Sevrain Mirković, čiji je djed bio ustaša i blizak suradnik Maksa Luburića, francuski špijun s iskustvom ratovanja u Domovinskom ratu, u koji se uključio zbog obiteljske povijesti. Kako se jedan francuski pisac dosjetio stvoriti takav lik, pitamo Enarda, a on objašnjava da je riječ o priči njegova prijatelja: 'Knjiga je objavljena u Francuskoj 2008, a istraživati materijal počeo sam oko deset godina ranije. U tom periodu razgovarao sam s mnogo bivših boraca i vojnika, i to ne samo s Balkana, nego i onih koji su se borili na Bliskom istoku. No roman je zapravo priča jednog mog prijatelja iz Pariza, kojemu je otac Francuz, a majka Hrvatica. On se 1991. otišao boriti u istočnu Hrvatsku, iako ništa nije znao o ovoj zemlji. Shvatio je ubrzo da je u Hrvatskoj mnogo toga drugačije nego što je očekivao. Bila mi je zanimljiva ta priča jer je prava europska te uključuje europsku izmiješanu povijest.'

'Zona' je roman u čije je planiranje utrošeno dosta vremena, priznaje Enard: 'U originalnom francuskom izdanju pazio sam da se put vlakom između Milana i Rima koji glavni lik poduzima ogleda i u broju stranica. Jedan kilometar, jedna stranica. Dakle knjiga je imala 517 stranica, koliko je kilometara između Milana i Rima. Kada ste na primjerice tristo i nekoj stranici, doći ćete vlakom u Firencu i u priči. Putovanje vlakom je i narativno sredstvo kojim držim zajedno cijelu priču. I sam sam sedam ili osam puta išao tom trasom kako bih znao što glavni lik vidi kroz prozor te sam napravio stotine stranica bilješki, kilometre bilješki. Onda sam shvatio kako ću riješiti stvar – namjestio sam da vlakom krene navečer, tako da vani bude mrak i ništa se ne vidi kroz prozor!

Glavni lik Francis u planu ima preuzeti identitet Yvana Deroya, bivšeg prijatelja koji je niz godina zatvoren, te pobjeći od špijunskog života. Mathias Enard kaže da mu je bilo vrlo važno realno prikazati svijet špijuna, a on je u 'Zoni' bliži onome što piše John le Carre, a ne Ian Fleming. Enard poznaje dosta ljudi koji su postali špijuni jer je s mnogima od njih studirao pa nije želio mistificirati taj posao, koji se, kako kaže, 'zasniva na obmanama i prevarama': 'Špijuniranje u mojem romanu nije prikazano kao ono u filmovima o Jamesu Bondu. Špijunski posao je dosadan, a sastoji se od slušanja snimki, čitanja mnogih dokumenata i izvještaja te sastanaka s ljudima. U romanu sam prikazao to da glavni lik stalno mora čitati neki izvještaj i piše bilješke.'


Enardov majstorski roman sa svojom kombinacijom struje svijesti, političkog esejiziranja, poniranja u intimne odnose i ljubavne brodolome glavnog lika, špijunskim zapletom i 'hiperrečenicom' oduševio je nakon izlaska, 2008, francuske kritičare, a oni su pisali da je riječ o 'romanu koji ne popušta od prve do zadnje riječi' i 'maestralnom uranjanju u povijest'. Uslijedile su i nagrade poput Prix Decembre i Prix Candide. Njegovo objavljivanje na hrvatskom jeziku nudi fascinantan i dosad literarno neobrađen uvid u Domovinski rat i hrvatske povijesne traume, što ga čini iznimno aktualnim štivom.

Enard je inače studirao arapski i perzijski jezik te je boravio u Teheranu, Egiptu i Damasku i odličan je poznavatelj situacije na Bliskom istoku. Prošle godine je za francuske novine pisao reportažu iz Libanona, a kaže i da bi otišao u Siriju da su mu to djeca i supruga dozvolili. U Siriji ima i mnogo prijatelja te ga obuzmu osjećaji kada se načne tema građanskog rata u ovoj državi. 'Tužno je gledati ono što se događa u Siriji. To nije bilo moguće predvidjeti prije pet godina', kaže Enard.

Što Mathias Enard onda misli o Islamskoj državi i Siriji - ima li nade da će se situacija povoljno rasplesti, pitamo za kraj.

'Prije dvije godine ljudi su upozoravali da će Asadovo uništenje Sirije izazvati pojavu ovakvih islamista. Sada ih imamo i proširili su se kroz dvije države, što se nije dogodilo još od prije Prvog svjetskog rata. Pojava Islamske države je dakle značajan događaj. Ali ne treba zaboraviti ni to da je Bašar al Asad sudjelovao u stvaranju Islamske države jer je iz zatvora pustio sve islamske ekstremiste kad je počeo rat i jer im je prepustio njemu strateški nevažan dio u Siriji. Sada su se okrenuli i protiv njega. Islamska država je slučajno stvorena i nije nešto što može dugo trajati. Pretvorit će se u još jednu terorističku grupu s vremenom', odgovara Enard.