INTERVJU: VLADO SIMCICH VAVA

'Muzika je nekad definirala i odgajala'

26.08.2014 u 12:01

Bionic
Reading

Vlado Simcich Vava u javnosti je i dalje najpoznatiji kao 'gitarist neprežaljenog Laufera', kako se može pročitati na koricama njegovog prvog romana 'Srce od gume'. Ova nostalgična priča o Rijeci osamdesetih u izdanju VBZ-a bila je povod za intervju s Vavom, u kojemu smo se pozabavili njegovom mladošću, muzikom kao pozivom, ali i društvenim promjenama koje je Rijeka doživjela u protekla tri desetljeća...

Roman otvarate citatom Jennifer Egan 'Svi znaju da je nostalgija kraj'. Realno, 'Srce od gume' je roman prožet, između ostaloga, nostalgijom za osamdesetim godinama odnosno mladošću. Čega je dakle za vas bio kraj pisanjem ovog romana?

Možda zaista ton romana vapi za nekim boljim vremenom, romantičnijom dobi ili je naprosto melankoličan, ali ipak je mladost dovoljno daleko iza mene da je ni u kom slučaju ne bih želio proživjeti iznova. Osamdesete su obilježene nedostacima: čokolade, banana, kave, benzina, redukcijama struje, jakim inozemnim koncertnim zbivanjima, pa mi se iz današnje perspektive čini sasvim bizarnim biti nostalgičnim za takvim uvjetima života.

U onom emocionalnom smislu sasvim je nemoguće ponoviti iskrenost i naivnost dvadesetogodišnjaka, stoga vjerujem da se 'zadah' prošlog vremena osjeća iz te vrste bunara koji nosim u sebi. Čežnja međutim za nekakvim društvenopolitičkim ili gospodarskim kontekstom je isključena. Roman se donekle može doživjeti kao egzorcizam starih duhova ili katarza isključivo mog vlastitog, ne osobito uzbudljivog, unutarnjeg života.

Dosad ste u javnosti bili najpoznatiji kao glazbenik. Je li 'Srce od gume' nešto jednokratno ili ćete još pisati?

Prije tridesetak godina izabrao sam svoj poziv. U međuvremenu sam obnašao razne druge funkcije, od profesure hrvatskog jezika i književnosti, preko novinarstva i uredništva, do DJ-a, geodeta i ne znam čega sve ne, ali nikada nisam odstupio od karijere muzičara. Tu praksu i poziv nemam namjere zapustiti, a niti imam ambiciju preobraziti se u profesionalnog pisca, zaista ne. Pisanje, kao još jedan oblik kreativnog outputa, oduvijek me privlačilo. Objavljivao sam proteklih decenija uglavnom poetske pokušaje u časopisu Rival, a prvi veći prozni uradak, novelu 'Lanterna iskopanog oka', realizirao sam u sklopu instrumentalnog albuma 'Soundtrack', koji je objavio Dallas Records 2008. Debi knjigu ‘Odstranjivač ljubavi’, koja sadrži četiri priče i kratki roman 'Oklijevanja', objavio je Izdavački centar Rijeka 2012. Slijedom svega bojim se da bih mogao priprijetiti i kakvim novim književnim naslovom u bliskoj budućnosti!

Kako je izgledala vaša 1985.? Odnosno, koliko je ovaj roman autobiografski?

Dvoje, a vremenom se optimistično nadam i učetverostručiti publiku, čitatelja nedavno me zaskočilo pitanjem 'šta si stvarno išao u London na Live Aid?', pa sam malko čak i bio u iskušenju pustiti ih u tom uvjerenju ili im objasniti da ono što katkad napišem baš i nema osobite veze s činjenicama, već je proizvod mojih umišljaja. Ili želja, zašto ne? Roman dakako sadrži neke autobiografske elemente, ali oni nisu u službi moje privatne ispovjedaonice. Većinu likova iz romana sam ukrao kompilirajući mnogobrojne poznanike, podvaljujući im u usta popriličan broj svojih autentičnih misli karakterističnih za onodobno stanje uma. Zapravo, možda mi je zaista bio cilj upoznati današnjeg modernog konzumenta štiva s načinom života koji smo imali te godine kad su bivšu državu Dire Straitsi izabrali za mjesto uvježbavanja i početak svoje najveće i najvažnije svjetske turneje Brothers in Arms, ili u kolikoj mjeri uopće na nas nije utjecao još jedan izbor Reagana za novog/starog predsjednika SAD-a, ili kako smo mlako i s malo empatije doživjeli stravičan potres 19. rujna u Meksiku s oko 10.000 poginulih, s čime i završavam 'Srce od gume'.

Te godine zaista sam bio student i gajio sam iluzije o novinarskom pozivu, ali zanesen gitarističkim herojima. Znamo kako je sve završilo, zar ne? Ne baš previše intelektualnim izborom, haha...

Za vašu generaciju, a i mnoge prije, pitanje muzičkog ukusa u mladosti bilo je jedno od ključnih. Kako gledate na činjenicu da je popularna muzika izgubila tu političku i identifikacijsku dimenziju koju je imala od šezdesetih godina prošlog stoljeća?

Da, muzika nas je definirala, gotovo i odgajala nezavisno od ukalupljenih krutih školskih sustava ili roditeljskih želja. Pop kultura se danas zadržava na margini, što mi se čini prirodnim položajem u odnosu na glavna strujanja. Iz nekog razloga izbor koji dobivamo globalizacijom čini se da nas više straši negoli okuražuje da istupimo iz naših konzervativnih odijela. Povratak svojevrsnom ideološkom, religioznom, neliberalnom i muzičkom fundamentalizmu novih generacija, što je snažno izraženo upravo u našoj regiji, a nikako nije karakteristika u svjetskim okvirima, koje se odriču pop korijenja svojih roditelja možda je i uobičajena inverzija, potreba da se naprosto mladi odupru nametnutim vrijednostima iz vlastita doma. Vrlo slično onom što je svatko od nas u jednom periodu odrastanja u formativnim godinama osjetio kao poriv za oblik preživljavanja i dokazivanja u potrazi za svojim vlastitim ja.

Moram konstatirati da ne volim što i mladi, da sam ostao dosadno vjeran i dosljedan rokenrolu i dobrim književnim autorima. Što me ni u kom slučaju ne amnestira od mogućih potpuno pogrešnih procjena u izboru.


Rijeka je u hrvatskom kontekstu specifičan grad. Kakva je Rijeka u romanu u odnosu na Rijeku danas?

To doživljavam nešto kompleksnijim pitanjem pa ću pokušati kratko dati svoje objašnjenje grada. Zbog specifične geografske pozicije, idealnih lučkih predispozicija, dakle i mogućnosti zapošljavanja, Rijeku je oduvijek nastanjivao velik broj različitih etničkih skupina. Izmjenjivale su se ovdje austrijske, mađarske, talijanske, jugoslavenske, hrvatske vlasti, pretvarajući ovo podneblje u mali i lokalno ograničen – balkanski - melting pot, mjesto prikladno za život svih bez obzira na vjeroispovijed ili političku ideologiju. Takav slobodarski neopterećujući pogled na svijet, svojevrsni menefrego stav, bio je ključnim i za razvoj lokalne, pomalo autistične, rock scene krajem sedamdesetih, opstavši do danas u tim relativno izoliranim uvjetima. Na sličan način stasala je i književna scena. U nemogućnosti da se autori realiziraju u velikim centrima bivše države, a poslije i ove aktualne, okupljali su se oko redakcije omladinskog časopisa Val, iz koje je na koncu proizišao cijeli krug publicista zbijen oko malog izdavača Rival. Iz sličnih pobuda prije dvije godine oformio sam neformalnu književnu skupinu Ri Lit u cilju reafirmacije naše scene, primjenjujući sve svoje prethodno iskustvo stečeno iz rokenrola na našim nastupima.

Dakako, Rijeka iz 1985. je industrijska, puna smoga, naftom zagađenog mora, turistima središte primamljivo poput zdravstvenog pregleda znanog kao kolonoskopija, za razliku od današnjeg otvorenog grada s jakim kulturnim identitetom i ambicijama za stjecanje europske prijestolnice kulture, grada izraženih sportskih apetita, ali i posvemašnjeg nedostatka snažnije gospodarske i poduzetničke vizije, čemu kumuje i prilično nezgrapna, tek umjereno prijateljska sustavna nacionalna politika u protekla dva desetljeća naspram tog centra.

U knjizi opisujete i koliko su se mladi ljudi morali mučiti da dođu do albuma koji ih zanima, jer muzika nije bila dostupna pomoću dva-tri klika na internetu. Jeste li i vi, primjerice, snimali pjesme s radija na kazete i slično? Što mislite o tome da se danas svaka pjesma može besplatno skinuti s interneta?

Odlazak u Trst, u šoping, podrazumijevao je isključivo jedno – trošenje kompletnog džeparca na ploče! Imaš li 60.000 lira u novčaniku, sasvim je izvjesno bilo da nećeš, ukoliko si pripadao krugu kolekcionara ili poput mene wannabe muzičara, investirati talijansku valutu u atraktivne majice na krokodile s kragnicama, već na upotpunjavanje svojih polica s plejkama sa šest novih naslova, od XTC-a do Tangerine Dream, od Bauhausa do Zeppelina. Od 1976. sam svakodnevno, kad god su mi to dozvoljavale školske obaveze, visio uz emisiju ‘Po vašem izboru’, u 12.12, na Drugom programu Radija Zagreb, koju su vodili Miljenko Jelača, Željko Janda, kasnije Ante Batinović, prstima pripravnim na dva gumba – play i record. Upravo sam putem tog medija upoznao svjetsku punk scenu, snimio na kazete prve albume Talking Headsa, Televisiona, Pistolsa, Clasha, ali i sasvim neobične samostalne ploče Petera Gabriela! Sve ono što mi se dopalo proučavao sam i preslušavao valjda stotinama puta i ama baš svaki naslov koji me osvojio kasnije nabavljao sam i na krutom, plastičnom, nosaču zvuka!

Današnji instant konzumerizam nije moj izbor. I dalje kupujem muziku (iako je ispravnije reći ploče), ne samo zato jer sam i sam muzičar pa bih htio da se tako drugi odnose prema mojim albumima, već i stoga što je estetika omota sastavnim dijelom nečijeg umjetničkog opusa, što uključuje i sve otisnute tekstove, kao i relevantne podatke o izvođaču. To mi je ostalo do danas najprivlačnijom stvari na svijetu, strast kojoj nemam protulijeka.

'Srce od gume' prati nekoliko likova te njihove odnose, ali i profesionalne i životne ambicije i snove. Što se događa s njima nakon zadnje stranice knjige - razmišljate li o nastavku?

Ključna su dva lika: Ivan i Peter, prijatelji iz fakultetskih klupa te njihov krug koji neminovno uključuje i poznanike te djevojke, odnosno verterovske patnje za nekima od njih, što je tipično za postadolescentsku dob. Sva ambicija ovog dinamičnog dua sastoji se zapravo u tome da postanu važnim čimbenicima u novinarskom smislu i to iz pragmatičnih, ali i prestižnih statusnih razloga – da im na kućne adrese stižu besplatni primjerci novih licencnih longplejki domaćih izdavača na recenzije! Nijedan od njih međutim u tome ne uspije (iako Peter dobije primamljivu akreditaciju za direktno praćenje Live Aida, a kako je to iskoristio, ostavljam potencijalnom čitatelju). Inače, Ivanove zgode se već prate u spomenutim 'Oklijevanjima' i čini se da će taj lik nastaviti svoje emocionalne putešestvije negdje u devedesetima prošlog stoljeća... Peter se međutim okreće sasvim novom izazovu – mirnom obiteljskom životu.