ODLIČNA LEKTIRA

Pročitajte ulomak ‘Javnih tajni’ nobelovke Alice Munro

01.08.2014 u 13:55

Bionic
Reading

U vrsnom prijevodu Maje Šoljan izdavačka kuća OceanMore objavila je zbirku priča hvaljene nobelovke Alice Munro ‘Javne tajne’, a uz dozvolu izdavača, donosimo vam ulomak iz naslovne priče zbirke koja je ujedno i četvrta knjiga ove kanadske spisateljice prevedena na hrvatski jezik

Javne tajne

Kad subotom jutro svane
Na izlet su cure krenule
Sedam njih i Mary Johnstone
Vodi na čelu kolone.

“A umalo nisu ni krenule”, rekla je Frances. “Zbog onog pljuska u subotu ujutro. Čekale su pola sata u podrumu Ujedinjene crkve, a ona veli ‘Ma prestat će padati – moje izlete nikad nije spriječila kiša!’ A sad bi sto posto dala sve na ovom svijetu da ih je spriječila. Onda bi to bila sasvim druga priča.”

I doista je kiša prestala, krenule su na izlet, a na pola puta tako im je bilo vruće da im je gđica Johnstone dopustila da stanu na jednom seoskom imanju gdje im je gazdarica iznijela kole, a gazda im dao crijevo za polijevanje da se rashlade pod mlazom vode. Otimale su crijevo jedna drugoj iz ruku i izvodile gluposti, a Frances je rekla kako je Mary Kaye rekla da je Heather Bell bila najgora od svih, najdrskija, uhvatila je crijevo i poprskala ih je sve vodom baš po onim nezgodnim mjestima.

‘Javne tajne’, prvi put objavljene 1994. godine, osma su zbirka priča Alice Munro. Već se od početnih redaka prve priče ‘Skriveno i otkriveno’ nazire jedna od velikih tema ove zbirke - razorna moć starih ljubavi i prisjećanja. Louisa, mlada knjižničarka koja primi neočekivano pismo vojnika s ratišta, teško je mogla zamisliti koliko će je daleko odnijeti njena znatiželja. Sve su priče u tom pogledu slične - daju više od očekivanja. Intimne su, ali napete, suzdržane, ali intenzivne, jednostavne, ali majstorske, smještene u živopisnom kanadskom gradiću, no sežu i na druge kontinente. Autorica temeljito i lucidno istražuje ženske teme, no kroz oči osam fikcionalnih žena propituje i zajedničku kulturu i opće vrijednosti svjetova u kojima egzistiraju. Ove priče, u kojima neočekivano odjekuju tuđi životi, također govore o prazninama u sjećanju, ali i o neskladu u našim vlastitim egzistencijama: naša prošlost, kaže Alice Munro, čini nas strancima nama samima.

Na hrvatski jezik prevedene su četiri knjige Alice Munro: 'Služba, družba, prošnja, ljubav, brak','Previše sreće', 'Dragi život' i 'Javne tajne'.

“Sad će je probati prikazati kao neko jadno nevinašce, ali či- njenice su stubokom drukčije”, rekla je Frances. “Sve je to možda bilo dogovoreno, možda je dogovorila sastanak s nekim. Mislim, s nekim muškarcem.”

Maureen je rekla: “To mi zvuči prilično nategnuto.”

“No, ja ne vjerujem da se utopila”, rekla je Frances. “To ne vjerujem.”

Slapovi rijeke Peregrine nisu nimalo nalik slapovima kakvi se viđaju na slikama. To je tek voda što pada preko vapnenačkih stijena, od kojih nijedna nije viša od dva metra. Iza vodene zavjese rastvarao se maleni prostor gdje se moglo stajati i disati, a okolo su u vapnencu izdubljena jezerca, glatkih rubova i ne mnogo veća od kotla, u kojima se grije zarobljena voda. Morao bi si zbilja dati truda da se ovdje utopiš. Ali ondje su tražili – ostale djevojke trčale su uokolo, zvale Heather i zagledale u sva jezerca, čak su zavirile u suhi prostor iza zavjese bučne vode. Skakutale su po golim stijenama i vriskale i napokon se smočile do kože trčeći ispod zavjese i onda opet van. Sve dok gđica Johnstone nije podviknula i natjerala ih da se vrate.

Bile su tu Betsy i Eva Trowell
I Lucille Chambers s njima poći će,
I Ginny Bos i Mary Kaye Trevelyan i Robin Sands i Heather Bell, siroče.

“Jedva ih je tih sedam skupila”, rekla je Frances. “I svaka je imala razlog da ide. Robin Sands, liječnikova mala. Lucille Chambers, svećenikova kći. One se ne mogu izvući. Trowellovi – seljaci. Sretni da ih u bilo što uključe. Ginny Boss, mala od gume – njoj je bilo do plivanja i ludovanja. Mary Kaye stanuje vrata do gđice Johnstone. Kud ćeš više. A Heather Bell je nova u gradu. A k tome je i njezina majka nekamo išla za vikend – da, iskoristila je priliku. I ona si je otišla na mali izlet.”

Prošlo je oko dvadeset i četiri sata otkako je Heather Bell nestala, na godišnjem izletu ZODK-a ‒ Zbora za obuku djevojčica Kanade – na slapove rijeke Peregrine. Mary Johnstone, sad u ranim šezdesetima, vodila je djevojčice na taj izlet godinama, još od prije rata. Nekad je na izlet kretalo najmanje dvadeset djevojaka koje bi se jedne subote ujutro u lipnju uputile Seoskom cestom. Sve su nosile tamnoplave kratke hlače, bijele bluze i crvene rupce oko vrata. I Maureen je bila među njima, prije dvadesetak godina.