INTERVJU: VLADIMIR ARSENIJEVIĆ

'Male kulture ovise o velikim društvenim potresima'

07.07.2014 u 10:30

Bionic
Reading

O novoj knjizi 'Ovo nije veselo mesto', zbirci priča i univerzalnom mozaiku o sudbinama ljudi iz raznih gradova, razgovarali smo sa slavnim beogradskim piscem koji otkriva svoje stavove o suvremenoj književnosti, pisanju i o tome kako se pankerski duh može zadržati kroz cijeli život

Vladimir Arsenijević (Pula, 1965) proslavio se svojim prvim romanom 'U potpalublju' (prvi dio predviđene tetralogije 'Cloaca Maxima') 1994. godine. Roman je dobio Ninovu nagradu za roman godine (i time je autor postao najmlađi dobitnik te nagrade), preveden je na dvadeset jezika, a istoimena kazališna predstava po motivima ovog kultnog romana nagrađena je Sterijinom nagradom 1997. godine.

Sljedeći roman, 'Anđela' objavljen je 1997. Poslije boravka u Meksiku Arsenijević objavljuje knjigu 'Meksiko – ratni dnevnik' (2000). Ilustrirani roman 'Išmail' (2004) napravio je u suradnji sa slavnim srpskim stripašem Aleksandrom Zografom. Objavio je još i roman 'Predator', zbirku eseja 'Jugolaboratorija', ilustriranu novelu 'Minut – put oko sveta za 60 sekundi'

Godine 2000., pokrenuo je izdavačku kuću Rende u kojoj je radio kao urednik do 2007. Osnivač je regionalnog književnog festivala Krokodil i izdavačke kuće za audio-knjige Reflektor. Živi u Beogradu.

'Ovo nije veselo mesto' zbirka je priča sastavljena kao univerzalni mozaik o sudbinama ljudi iz raznih gradova: New Yerseyja, Honolulua, Londona, Beograda, Tijuane i mnogih drugih. Preplitanje jezika i miješanje kultura predstavljeno je uvrnutim situacijama iz običnog života, detaljima svakodnevice koju živimo, ali nam promiče, a ponekad o njoj čitamo u novinama ili slušamo u vijestima.

Najrazličitije suvremene teme isprepliću se u šest živopisnih priča: biografija Pere Buhe, jugoslavenskog strip-crtača, autora prvog i jedinog epskog romana u slikama; posjeta Boba Dylana svom profesoru glazbe u psihijatrijskoj klinici; muke podstanarskog života srpskog emigranta u Londonu; slučaj Korejke na Novom Beogradu koju su silovali neonacisti; kako proljeće može biti najokrutnije godišnje doba u braku te zašto je samo minuta bilo gdje na planetu dovoljna da uhvatimo smisao života', stoji u najavi zbirke.

O samoj knjizi, mladosti i književnosti razgovarali smo s Arsenijevićem.

Kako preživljavate kao autor u svijetu divljeg, balkanskog kapitalizma, što sve morate raditi, koliko Vam ostaje vremena za pisanje proze?

Ja se pisanjem bavim svakog dana od sedam do pola deset ujutro, nakon čega počinje drugi dio mog radnog dana koji traje do šest popodne kad vodim Udruženje KROKODIL koje organizira regionalni književni festival Krokodil i istoimenu beogradsku rezidenciju za pisce. Pišem i u večernjim satima, a između svega toga umetnute su i obiteljske obaveze. Sve je to posljedica donekle depresivne činjenice da nijedna od tih aktivnosti pojedinačno ne doprinosi dovoljno za pristojan život pa moje iskustvo ukazuje da samo napornim svakodnevnim radom doslovno od jutra do mraka čovjek može servisirati svoje najosnovnije životne potrebe. Dakle, pisanje proze je za mene, i punih dvadeset godina nakon objavljene prve knjige i nakon ukupno devet objavljenih naslova, i dalje čisti hobi. Tako će, siguran sam, ostati do kraja.

Vaša nova zbirka priča donosi 'pripovijesti o neobičnim ljudima iz raznih svjetskih gradova' tijekom posljednjih stotinjak godina. Jeste li osobno bili u svim tim gradovima? O čemu govore te priče?

U nekima jesam, ali, naravno, ne u svim. Ta stvar s gradovima meni se čini neobičnom utoliko što postoje sredine u kojima nikada nisam bio, a osjećam snažnu bliskost i potrebu da ih tematiziram u svojim djelima (recimo irački Kurdistan) dok neke druge u kojima sam proveo mnogo vremena, poput Grčke na primjer, nikako da nađu svoje mjesto u prozi koju pišem. I samom mi je teško razumjeti zašto je to tako. Inače priče u zbirci govore o planetu Zemlji kao o neveselom mjestu u kojem sreća nikom nije zagarantirana. Postoji mnogo utjecaja koji direktno udaraju na pitanje osobne sreće i neprestano je ugrožavaju. Ipak, ujedno sam htio pokazati da je sreća, na kraju krajeva, intimno pitanje i da ponajviše ovisi ne toliko od vanjskih okolnosti koliko od naše vještine da je dosegnemo, zgrabimo i sačuvamo. Tako da ovo zaista nije veselo mjesto, ali i u njemu postoje načini da se bude zadovoljan životom i postojanjem.

Kad zamišljate novu knjigu, čime se rukovodite u odabiru teme; naime danas književnici pišu, naravno, o svačemu ali često ostaje dojam da baš i ne znamo zašto nam je bila potrebna 'još jedna knjiga' o tome i tome? Muči li vas to, mislite li da trebate pisati o nečemu 'važnom' ili ponajprije, ne opterećujući se, slijediti vlastiti osjećaj? S druge strane, neke su nam teme važne baš zato što su važne samim velikim piscima…

Naravno da promišljanje igra veliku ulogu prilikom odabira teme, ali ako čovjek potpuno priguši svoju intuiciju, mislim da time njegova moguća, još uvijek nenapisana književnost dosta gubi. Ja uglavnom pratim svoje davnašnje planove i svaka knjiga koju sjednem napisati u mojoj glavi već postoji godinama. Tako znam da nakon knjige na kojoj trenutno radim trebam napisati još tri romana i njih neprestano nadograđujem u mislima dok ne stignem do točke kada sve to treba i zapisati. Teme su zaista stvari koje me najintimnije pokreću. Tijekom devedesetih godina, pisao sam isključivo o stvarima koje su se istovremeno događale i uglavnom u 'ja' formi, jer me je uzbuđivalo čupati teme i razloge za pisanje direktno iz utrobe i neprekidno se služiti osobnim iskustvom. Utoliko je moje pisanje tada imalo više visceralni karakter dok danas znatno više uživam u cerebralnom: planiram, istražujem, nabavljam građu, dugo mislim, konstruiram, krojim. Mislim da su oba postupka jednako značajna u književnom smislu, ali da ovaj drugi predstavlja prirodni razvoj onog prvog.

Kao mladi bili ste panker u duši. Što se dogodi s tim pankerskim duhom tijekom vremena, bilo u umjetničkom bilo u političkom pogledu? Može li čovjek biti panker cijeli život?

Kad smo bili klinci i pankeri, za mlade ljude jedva desetak godina starije od nas govorili smo da su 'prljavi stari hipici'. Punk je bio glorifikacija trenutka i mladosti koja ne vidi dalje od svog nosa, zasnovan na tinejdžerskoj oholosti, stilskom puritanizmu, ali ujedno i na 'ko vas jebe' i 'uradi sam' filozofijama. Sve je to i do danas ostalo sa mnom. Mislim da se može ostati panker čitav život, ali da je patetično i pomalo jadno takvo što javno govoriti.

U javnim nastupima viđamo Vas i hrvatskim medijima; ostavljate dojam da pomno pratite politička događanja u regiji. Znači li to da Vas ona zaista zanimaju ili je to nametnuti profesionalni interes? Drukčije rečeno, koliko čovjek treba detaljno poznavati situaciju da bi razumio suvremeni svijet?

Bojim se da je tu doslovno riječ o nametnutom profesionalnom interesu. Primjećujem da kad god nisam angažiran kao kolumnist, prirodno donosim odluku da ne pratim detalje lokalnih političkih događaja. Muka mi je od svih aktera domaćih, tj. regionalnih politika i mnogo me više interesira jedna velika slika bez nepotrebnih detalja. Tako i dalje sve što trebate saznati lako možete saznati a ne baviti se glupostima koje su rekli ili uradili trenutno aktivni lokalni političari koje listom odlikuje šarmantna kombinacija megalomanskog ega, neiskrenih namjera i slabih osobnih sposobnosti.



S vremena na vrijeme stalno netko govori o 'smrti književnosti', bilo zbog poetičkih, tehnoloških, kulturalnih… ili kakvih god razloga. Brine li Vas to pitanje – smisao i sudbina umjetničkog pisanja u suvremenom svijetu? Može li kao 'mrtva', možda, književnost biti još bolja?

Književnost umire već desetljećima pa ništa. Mislim da svaka generacija ima neku svoju tlapnju i litaniju zasnovanu na toj specifičnoj melodiji. Ovim današnjim naraštajima internet je pomogao da izbace još jednu redefiniciju ove vjekovne slutnje. Meni se čini da internet i sve nove elektronske forme koje su iz njega proistekle nisu ubili književnost, već su je pomjerili u jednu novu, još uvijek nedovoljno istraženu sferu. Koliko vidim, knjige se objavljuju kao i ranije, samo što su im pridodana i elektronska i audio-izdanja koja dobavljamo putem interneta. Po meni, to je čitavu produkciju samo dodatno obogatilo. Ali mizerabilizam i tvrdokorni konzervativizam sve boje tamnim bojama. To, uostalom, i nije priča o knjigama ili smrti književnosti, već o ljudskoj prirodi.

Jedan ste od najistaknutijih srpskih književnika srednje generacije. Kako srpska književnost danas figurira u svijetu, ima li novih autora koji su prepoznati, ili to zaslužuju?

Hvala što ste me konačno smjestili u srednju generaciju. Pedeset mi je godina, a i dalje figuriram kao 'mladi pisac' što govori ponešto o srpskoj književnosti i bizarnim kriterijima koji u njoj vladaju. Inače srpska književnost danas baš nikako ne figurira u svijetu. Malo je pisaca koji bivaju prevođeni, a i to se čini sporadično. Mi u svjetskoj književnosti praktički ne postojimo. Slično je i s drugim regionalnim književnostima. Žrtve smo činjenice da male kulture ovise o velikim društvenim potresima da bi bile prepoznate. Devedesetih su se naše književnosti znatno više prevodile i objavljivale u svijetu. Nije tada književnost ovdje bila ništa bolja nego danas, već smo tada ratovali i klali se i vijesti u svim zemljama su prenosile te užasne slike i to je podsticalo interes za književnu produkciju. Depresivno je kada shvatite zašto je neka vaša knjiga prevedena na dvadeset jezika, a neka druga nije. Izdavaštvo je jedan od najprljavijih biznisa.

Što volite u aktualnoj svjetskoj književnosti, pišu li se i danas velika djela?

Naravno. Ljudi načelno imaju potrebu umanjivati značaj suvremenika. Međutim, ono što su posljednjih godina napisali Roberto Bolaño, Michel Houellebecq, Jonathan Franzen, David Foster Wallace, da spomenem samo nekoliko sjajnih pisaca našeg naraštaja, ide direktno u povijest književnosti. Tako da - uza sve naše mračne pomisli - vrhunska književnost i dalje se stvara.