INTERVJU: PERO KVESIĆ

'Moje knjige su spasile nekoliko života'

26.06.2014 u 11:41

Bionic
Reading

U intervjuu za tportal.hr književnik Pero Kvesić govori o svojoj novoj knjizi 'Pudli lete na jug' u izdanju Hena Com, otkriva zašto piše blogove i kako se snalazi na internetu te zašto voli čitati Književnu groupie...

Zašto pišete blog odnosno blogove na internetu? Je li world wide web novi prostor rada, novi medij za pisce? Ili je to jednostavno potreba za komunikacijom s čitateljima na drugi način?

Niz je razloga zbog kojih su internet i posebno blogovi blagodat svakom piscu, neki od njih koji se pružaju svima, a drugi igraju uloge u nekim pojedinačnim slučajevima. Internet je definitivno novi medij i novi prostor za pisce. O tome sam objavljivao članke već kad je internet imao svega milijun i pol korisnika u cijelome svijetu i otprilike sve što sam nagovijestio se i ostvarilo. Kroz život su mi prišli mnogi ljudi s molbom da ih savjetujem kako da uspiju objaviti prvu knjigu. Posljednjih sedam-osam godina svima odgovaram krajnje dobronamjerno i čiste savjesti: 'Prvo otvorite blog.' U postojećim okvirima, koji su vrlo široki, svatko može biti potpuni autor. Odabire što će, kad će, kako će popunjavati sadržajem, oblikuje, tempira… O nikome ne zavisi i nitko mu ne može popovati.

Tko su hrvatski blogeri koje trebamo čitati? Preporučite favorite...

Pretpostavljam da pitate za blogere koji izlaze u virtualnu javnost literarnim uradcima jer ima mnogo drugih koji istupaju sa sadržajima raznoraznih vrsta. Niz njih su, nakon nekoliko godina na internetu, uspjeli objaviti prve i druge knjige. Ako bih istaknuo desetak, sigurno bih napravio nepravdu dvadesetorici drugih, još boljih, koji mi u trenu nabrajanja ne bi pali na pamet. Siguran sam da na sam vrh spada bloger koji se potpisuje pseudonimom Pametni zub. On se već s prvim tekstom prije nekoliko godina pojavio kao potpuno formirani besprijekorni pisac i otada je objavio mnoštvo priča ujednačene visoke kvalitete. Nije samo vrh blogerske produkcije, nego i nešto najbolje što se recentno pojavljuje u našoj literaturi, iako ga službena kritika još nije ni naslutila jer se nije ukoričio. Doduše, posljednjih nekoliko brojeva Zareza donosi njegove tekstove, pa se time i on probija iz internetske enklave.

Koristite li ostale blagodati 21. stoljeća poput Facebooka, Twittera, online šopinga, Književne groupie?

Pazite, razgovarate s osobom koja je na svojevremeno planetarno popularnom ICQ imala dvije adrese, od kojih je prva imala broj 1558, ako razumijete što to znači. (Ne mislim pri tome na Vas, nego na čitatelje. Neki sigurno mogu ocijeniti značenje navedene činjenice.) Na Facebooku imam tisuću prijatelja, ali ga koristim vrlo umjereno. Rijetko preko interneta kupim ponešto, u prvom redu zato jer i inače kupujem malo što osim dnevnih potrepština. Književna groupie? Eto, da sam maloprije krenuo u nabrajanje omiljenih blogera koje cijenim gotovo, sigurno bih to previdio jer su i kod mene već počeli neki starački procesi… Čitao sam Književnu groupie dok se mogla naći samo na internetu, kad se pojavila kao knjiga naručio sam je preko interneta i uživao kao prasac u ponovnom čitanju s papira onoga što sam ranije pročitao na ekranu – odavno se nisam toliko oraspoložio i cerekao čitajući neku domaću knjigu, pratim na Arteistu nove nastavke… To je sjajno!

Kako u tom kontekstu kao stari novinarski profesionalac komentirate pojavu news portala u Hrvatskoj? Vjerujete li onome što pročitate na internetu ili i dalje kupujete papirnate novine?

Zaskačete me pitanjima koja zahtijevaju dugačke odgovore, a za odgovarajuće odgovore ipak nema prostora. Neka vas ne zavarava što prostor nema granica – ograničen je čitateljskim strpljenjem. Drago mi je što su pojavili news portali u Hrvatskoj, iako su neki od njih samo gnojni čirevi. No ni ovi potonji me ne smetaju, naprosto ih preskačem, zaobilazim, ignoriram. (Drugo je pitanje njihovo značenje u društvenom kontekstu.) Ono što me generalno iritira je nerazumijevanje medija i površno, ofrlje obavljanje novinarskog poslanja i u internetskom i u klasičnom novinarstvu koje se još drži papira, pa i onome između – radijskom i televizijskom. Iz tog nerazumijevanja proizlazi da su danas internet i klasično novinarstvo na papiru najčešće suparnici koji međusobno štete, umjesto da se zajedničkim suvislim nastupom međusobno podupiru. Što se tiče vjerovanja – pa ja u načelu ne vjerujem ničemu što sam ne provjerim, čemu nema dovoljno pouzdanih potkrjepa, a kad provjerim onda više ne vjerujem. Onda znam.

Knjiga 'Pudli lete na jug', kaže vaš izdavač, bavi se 'dvjema tematskim preokupacijama: neobičnim i naoko neobjašnjivim događajima iz svakodnevice, te suživotom čovjeka i njegova najboljeg prijatelja – psa.' Što vama znači tzv. čovjekov najbolji prijatelj? Imate li psa?

Odrastao sam u obitelji u kojoj je bilo mnogo kućnih životinja. Imali smo psa četrnaest godina. Godinu dana smo imali u kući vjevericu. Jedna porodična mačka je živjela dvadeset i tri godine. Kad sam se osamostalio, osnovao vlastitu obitelj, pokupio sam s ceste jednoga psa koji je tada imao najmanje pet godina, a nakon toga je živio sa mnom još šesnaest. Sad imam drugog psa, pokupljenog od šintera godine 2000. Ponosan sam i sretan što su moji psi dugovječni i što su bili i jesu zadovoljni svojim životima. Objavio sam o odnosu ljudi i pasa na desetke tekstova, pa su – eto – neki od njih sakupljeni i u knjigu. Ljudi od pamtivijeka imaju razne odnose s raznim vrstama životinja, a psi među njima zauzimaju poseban položaj već i po tome što su vrsta koja bez ljudi ne bi ni postojala. Onaj tko ne razumije pse ili ima o njima krivu sliku ne može u potpunosti razumjeti ni ljude.


Mislite li da se pisanje o odnosu sa životinjama treba interpretirati kao primjer otuđenja suvremenog čovjeka, koji utjehu u usamljenosti nalazi u odnosu s ljubimcem ili pak kao primjer poželjnog većeg interesa za prava životinja, odnos koji prkosi specizmu?

Ja sam prije sve drugo nego osamljen čovjek. Imam mnoge, raznovrsne, sadržajne i bogate odnose s brojnim ljudima, ne mogu se zbog toga požaliti, a odnos s psima dodaje tome kvalitete koje je s ljudima nemoguće postići. Pisati se može iz nebrojenih razloga, kao što i svatko za sebe nalazi razloge da se posveti životinjama, iako i mrzitelji i ignoranti prema životinjama imaju svoje razloge, koliko god nakaradne i neutemeljene. Ja – recimo – bez oklijevanja tamanim komarce, ose i stršljene.

Neobjašnjivo koje obrađujete u knjizi, vidite li te događaje kao svojevrsni hrvatski magični realizam ili trebamo iščitati i društvenu kritiku, naročito kroz povremene političke aluzije u tekstu?

Konkretni politički prizvuci su neizbježna posljedica toga što u svakom smislu živim ovdje, ali glavna tema je zajednička ljudima od Patagonije do Islanda. Neobjašnjivo je glavni izvor pogrešnih objašnjenja, neiscrpna tema. Pripadam onima koji su skloni tražiti istinska objašnjenja, a ne zadovoljavati se prvima koja djeluju zadovoljavajuće i prihvatljivo, a zapravo su samo (samo)zavaravanja.

'Pudli lete na jug' pokazuju da se i dalje okretno koristite humorom u pripovijedanju. Ima li neka tajna u pisanju pale (ovdje nedostaje neka riječ), fore, dosjetke, ironične rečenice koja čitatelja potakne da se nasmije? Razmišljate li o tome ili dođe 'prirodno'?

Ako i postoji tajna, toliko je dobro skrivena da ni meni nije poznata.

Svojedobno ste prijetili spaljivanjem knjiga ispred Bookse. Planirate li još neke slične akcije? Osjećate li se kao enfant terrible hrvatske književnosti?

Imao sam u planu jedan projekt od kojega još nisam odustao, a koji bi odjeknuo daleko više nego 'spaljivanje knjiga' u Booksi, ali ga do daljnjega ne mogu izvesti jer telefonski operateri traže bezobrazni, neutemeljeni i onemogućavajući postotak za svoje usluge naplaćivanja preko mobitela.

U knjizi se čini kao da pišete iz pozicije humanista koji je vidio sve najgore u ljudima, ali ih i dalje voli. Ima li pisanje za vas i terapijski element?

Pisanje definitivno – između ostaloga – ima i terapeutski učinak, na one koji pišu i na one koji čitaju. Recimo, moj roman 'Stjecaj okolnosti' provjereno blagotvorno djeluje na one koji još pate od bolnog i neopozivog ljubavnog rastanka, kao melem. Nekoliko puta sam doživio da su mi došli ljudi i zahvaljivali da su ih neke moje knjige spasile. Kako spasile? Otprilike ovako: 'Bio sam na rubu samoubojstva kad sam slučajno počeo čitati (tu i tu) knjigu… I sasvim me odvratila! Kako da se ubijem dok se smijem?'