U novoj zbirci priča autor se vraća pitanju što ga je postavio u svome hvaljenom proznom prvijencu: koliko nas daleko (i duboko) može odvesti nepokretnost?

'I u 'Mišomoru za rođake', svijet učmalih gradića i sela pozornica je na kojoj se susreću ljudi koji gotovo da se ne miču, no koji čak i takvi postaju sudionici neke od bespoštednih bitaka: borbe između bolesnih i zdravih, moćnih i nemoćnih, mladih i starih, sretnih i nesretnih', stoji u najavi nove knjige koja se čita u jednom dahu.

O vama nećemo po medijima čuti svaki čas nešto novo. Recite nam, kako se razvijao vaš stvaralački put?

Godine 1999. objavio sam svoju prvu knjigu, zbirku pjesama nazvanu 'Lekcija o postojanosti', kod zagrebačkog Meandra, u to vrijeme vrlo važne izdavačke kuće, osobito kada je riječ o poeziji. Knjiga je bila pozitivno zamijećena, od strane nekih autoriteta, poput Zvonimira Mrkonjića, Zvonka Makovića. Godine 2006., izašla mi je knjiga proze, 'Dnevnik besposličara', objavio ju je Profil u Zagrebu. Riječ je o dijelom autobiografskoj prozi, pričama koje je izdavač, a kasnije i kritika vidjela kao roman koji prati isječak sudbine dvoje, da tako lapidarno kažemo, 'mladih i zaljubljenih'.

Realistično – poetična proza, za koju ne mogu kazati da sam danas posve zadovoljan njome, ali to je moje prvo otisnuće u prozne vode, pa i nije tako loše. Reakcije su bile dosta dobre, svrstavali su tu knjigu uz neke koje su se u to doba pojavile u istoj biblioteci, a također su se bavile ljubavlju, iz muškog ugla, pa je to nekome zvučalo neobično. Mada je moja knjiga zapravo više egzistencijalistička. Nakon toga, objavio sam u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca zbirku poezije 'Čovjek s tri pupka'. To je knjiga s kojom sam zadovoljan i danas, jedan poetski ciklus koji se bavi graničnim stanjima i unutarnjim preispitivanjima, svojevrsna 'perestrojka'. Nakon toga sam se presložio i složio jednu, čini mi se, koherentnu, čvrstu knjigu priča, kratkih. Bavio sam se kratkom pričom, pomalo je studirao, kod starih majstora, i izveo to na svoj način.

Pišete pjesme, priče i romane. Kako biste predstavili svoju najnoviju knjigu?

Rekao bih da je to jedno gusto štivo, sublimno, jedan sraz malo zahtjevnije estetike, kada je riječ o stilu, i surovih, blago jezovitih slika, kada je riječ o svijetu kojega to štivo predočava.

Knjiga je sastavljena od 20 priča, u kojima sam pokušao relativizirati uvriježene društvene obrasce, ponegdje opravdavajući one 'nemoralne', ukazujući istovremeno na licemjerje 'moralnih'. Tako se, na primjer, u knjizi pojavljuje profesionalni čitač pogrebnih govora koji, dok svi tuguju, uživa u svom poslu, invalid u invalidskim kolicima kojemu je glavna životna opsesija proučavanje pogrebnih čitulja i prepričavanje nesreća drugih, čovjek iz kamp prikolice koji je dobivši ogromne zaostatke talijanske mirovine izbjegao iz obitelji u samoću i siromaštvo, umirući kojemu je glavni životni problem odlučiti se kome ostaviti nasljedstvo …

Ako su vaše priče 'anamneza psihičkoga stanja, dijagnoza emocionalnog rasapa', na što se odnosi taj 'rasap' - jesmo li nekada bili cjeloviti pa smo se onda raspali, ili smo otpočetka raspadnuti? Je li naš rasap fotografija u osobnoj iskaznici koja nas prati kroz cijeli život, ili taj rasap može prikazati samo neki 'film'?

Pa ja smatram, promatrajući čovjeka u cjelini, od njegovih početnih godina življenja, da smo sigurno – mi koji smo danas odrasli, nekada, ako ne kasnije, onda barem kao djeca bili cjeloviti, ili nadohvat cjelovitosti. Ne mislim da smo od početka raspadnuti, niti da to nužno kasnije moramo postati. Ovisi o dosta faktora, sigurno i malo sreće treba da se čovjek održi koliko toliko u cjelini, a opet, i emocionalni 'rasapi' su ponekad nužni, i mogu biti dobri, ukoliko nakon njih slijedi određeno sazrijevanje.

Priče u knjizi jesu izvjesni omnibus sudbina ljudi koji su doživjeli emocionalni krah, napuknuće duše, ponekad neprimjetno i tiho, kao što se na zdravo tijelo nalijepi nekakva boleština, ili pak, eksplozivno, katarzično poput infarkta. U svim su pričama, i žrtve i njihovi mučitelji ili izrabljivači, razgolićeni, raskrinkani, i tako goli, poprimaju prava, istinska ljudska obilježja.

Ljudska povijest krcata je različitim, naročito tehnološkim promjenama, no neke su stvari potpuno zacementirane: uvijek i u svakom društvu stvari se vrte oko odnosa moćnih i nemoćnih. Čini se da sve propovijedi, od Isusa do prosvjetitelja, ne daju rezultate. Zašto su ljudske osobine toliko inertne, nepokretne? Osvajamo svemir ali se u duši nismo pomaknuli ni milimetar?

Ne bih znao odgovoriti na to pitanje. Unatoč toj činjenici, želim vjerovati da postoje i oni koji se nekuda pomiču, koji su za to smogli hrabrosti. Najveće stvari se i onako događaju u tišini, daleko od buke i ljudske vreve. Ponekad je, vjerujem, za vlastiti rast, dovoljno samo promijeniti percepciju - ne doživljavati sebe suviše ozbiljno i svijet u kojem postojimo.

Pravila igre vrlo su često dvoznačna i idu na ruku autoritetima koji su ih postavili. Na meni je, razmišljam to tako, da ih prozrem i ukažem na njih.

Pripovijesti ponekad zahvaćaju široke raspone ljudskog usuda, ponekad one najsitnije detalje. Je li vaša usmjerenost na mikro-drame namjerna, ciljana, ili je rezultat toga što za panoramski prikaz (sa stotinu likova i deset paralelnih zapleta) niste našli volje, vremena...? Što određuje autorove interese - njegove slučajne egzistencijalne okolnosti ili autonomna poetička stremljenja?

Ništa nije slučajno, pa ni egzistencijalne okolnosti koje nam se doimaju kao puka nužda. U pisanju idem vlastitim poetičkim putem, a na tom putu nema grandioznih građevina, barem ih ja ne vidim trenutno. Ne bih baš uzeo niti čitati tu vrstu teksta, a o pisanju da ne govorim, s time da to ne znači da to ne bih bio sposoban izvesti. Ako ste majstor minijature, onda znači da ponešto znate o tehnici, koja je, kada je o većim tekstualnim građevinama riječ, dosta važna.

Lijepo mi je baviti se tim tehničkim dijelom, ali na zbitom, malenom prostoru, kao kada imate malo slikarsko platno na kojem je slikar uspio izvesti duboku perspektivu.To je bliže mom senzibilitetu, uzbudljivije je. Uvjeren sam da je poetika ono što određuje pisca. Fabula, bila rastegnuta na tristo stranica ili zbijena na desetak stranica u slučaju kratke priče, nije ono najvažnije u pisanju. Struktura umjetničkog izraza treba biti originalna, kao izvađeni DNK na košulji inkriminiranog ubojice. Jedinstvena.

Ako se tome teži, već je puno napravljeno. A ako se kalkulira i ide srednjom strujom kompromisa, na duže staze nema uspjeha i radosti pisanja.

U jednom intervjuu kažete da vjerujete 'da je čovjek prije svega misaono i duhovno biće visokih potencijala, kojemu su prirođene plemenite osobine'. Istovremeno prikazujete svijet koji je suprotan tom načelu. U čemu nalazite vjeru u ljudsku plemenitost?

U ljudima. Ponekad ih je moguće sresti, često upravo onda kada čovjek povjeruje da ih više nema.

Kao stanovnik Pule, i suprug književnice Tatjane Gromače, kako gledate na hrvatsku i svjetsku književnu menažeriju, pripadate li tom svijetu ili samo obrađujete svoj vrt koji se eto, 'slučajno', sastoji od riječi i rečenica?

Naravno da pripadamo tom svijetu, oslanjamo se na njega, nadovezujemo, i tako dalje... I istovremeno mu ne pripadamo. To je prirodno, i poželjno. Pokušavamo živjeti život daleko od centara moći, istovremeno se svjesno izlažući sudbini onih koji nemaju nikakvo 'zaleđe' u književnom svijetu, već samo vlastiti entuzijazam, što često nije dovoljno.

Bavite se i fotografijom?

Više ne radim kao profesionalni novinar i fotoreporter, ali fotografiram, da. Imam i solidan fotoaparat.