M. MIRIĆ: CESAREC SMRTIMICE

Ustaško-komunistički zagrobni dijalog

28.02.2014 u 08:00

Bionic
Reading

Knjiga Milana Mirića 'Cesarec smrtimice', u izdanju Alfe, biblioteka Dobra proza, po mnogočemu neobično je književno djelo. Već sâm podnaslov, koji glasi 'Esej: priča', upućuje na zanimljivu dihotomiju tih književnih kategorija. Na stanovit način nije Esej bez Priče bio tematski zaokružen pa, smatra autor u Proslovu, ta priča, u kojoj je protagonist August Cesarec, književnik, a antagonist Božidar Cerovski, ravnatelj ustaškoga redarstvenog povjereništva, tj. političke policije, samo je logična dopuna

Proslov je taj mnogo više od uobičajena uvoda. Integralni je to, sinkretički dio djela 'Cesarec smrtimice' koji uspostavlja kreacijsku tektoniku toga cijelog literarnoga gradiva u kojem je sva dramatička fakcija pomno istražena i primjereno zastupljena, ali i nadasve i snažno podržana tragičkom fikcijom - sve u svemu čista je to književnina (neologizam koji pisac ovih redaka rado krade autoru Milanu Miriću).

U poglavlju Život i književno djelo Augusta Cesarca pisac nam u jednoj rečenici, doduše dugačkoj malone cijelu stranicu, ali potpunoma čitljivoj, prikazuje više od stoljeća povijesti, daje nam precizno definiranu događajnicu na čijem će fonu biti odražen totalitet Cesarčeva života i djela, od samoga počela pod znakom smrti koju je on smatrao stvarnim dijelom svačijeg života te da se nje straši onaj koji se zbiljski boji, gle paradoksa, života.

Cesarec se očito nije bojao života, a 1912, s nepunih 19. godina, bio je potencijalni atentator na bana i komesara Slavka Cuvaja, a priliku za smrt za ideju izgubio je na kocki; pa je za atentatora određen Luka Jukić, njegov suradnik u uređivanju brošure Đački pokret čiji je on bio glavni urednik. Ta brošurica je već tada 'navješćivala političkoga mislioca čvrstih uvjerenja i društvenoga analitika koji je ta svoja uvjerenja sposoban široko obrazlagati'. I takav je mislilac i analitik ostao u toku cijeloga života, kratkoga ali preispunjena aktivističkim smislom iskazivanim u umjetnosti riječi, književnosti kojoj je politika bila pogonsko gorivo i vice versa.

Pomnogi čitatelji opće prakse, ali i oni specijalisti, nerijetko nisu nikada u sebi razriješili počestu dilemu o tome što je kod Cesarca primarno - ideologija ili literatura? Ali ta se dilema može pojaviti samo kod čitatelja, a nikako se ne razrješava u liku i djelu Augusta Cesarca. Njemu je život i književnost bila istoznačnica. On je uistinu u životu bio natopljen ideologijom i to unatoč svom svojem humanizmu koji karakterizira njegova pisana djela - bio je, zapravo, staljinist i ta je kvalifikacija tim teža jer je morao znati za pogrome što su se već tada događali u Sovjetskom Savezu, ali on je bio 'idealni staljinist koji je ...zbog svoga lenjinizma, pristao da mu revolucionarni ideali budu pretvarani u zločine, a da ih on, samooslijepljen nastavlja virtualno živjeti kao ideale'.

Tako o glavnom junaku svoje pisane umjetnine, pod naknadnim naslovom 'Cesarec smrtimice', zapisuje autor Milan Mirić. No ne može istodobno zatajiti simpatije za Cesarca čovjeka i autora, posebice pisca drame 'Sin domovine' u kojoj u liku Eugena Kvaternika na putu u smrt Cesarec zapravo oživljuje svoje ideale iz mladosti o spremnosti na čin žrtvovanja svoga, pojedinačnoga života za opću, trajnu prekogrobnu vrijednost. A tako staljinist nije u stanju misliti, staljinist može žrtvovati samo drugoga i to bez ikakva pitanja.

Treće poglavlje Mirićeve knjige naslovljeno je Pokopani križ. I tu fikcija prevladava nad fakcijom, ali uzima od nje sve gradivno iskoristivo, kao što su mjesta radnje, Kerestinac, Petrinjska i Dotršćina. Razgovor je to Augusta Cesarca i Božidara Cerovskog - žrtve i pogubitelja. Književnik komunist kao uznik i ravnatelj ustaškoga redarstva kao isljednik. To je prvi, predgrobni razgovor, a bit će, kako se naknadno saznaje, i još jedan - zagrobni.

Razgovor za takve prilike počinje neobično. Kao u filmovima, isljednik čak naručuje kave i konjak da ponudi subesjednika i navede ga da potpisom da izjavu o priznanju ustaške Hrvatske pa otkupi svoj život, tj. bude pošteđen od blize, neminovne smrti. Počinje razgovor u zaprepašćujuće suzdržanu tonu, Cesarec odbija, dakako, išta potpisati što Cerovski nudi. I polako ta internovela prerasta u dramu, zapravo, klasičnu tragediju u ozračju macabre apsurda. Sve u svemu nakon razgovora, koji čak i nije poprimao neki izrazito svađalački ton unatoč elementarnim prijeporima, Cerovski je naredio da se Cesarca odvede s lisicama na rukama jer ne vode 'ga u šetnju Zrinjevcem'. Tih dana, 17. ili 18. srpnja 1941. godine, August Cesarec promijenio je svijetom nasilno, okrutno, u četrdeset i osmoj svojoj godini, kako u književnost zapisuje Milan Mirić.

A, 24. siječnja 1947. kao ratni zločinac strijeljan je ravnatelj Cerovski. Ratni pobjednici takve pokapaju u jednako neoznačene grobove kao što su oni pokapali one koje su likvidirali. U sablasno dojmljivoj Mirićevoj prozi na istom nepoznatu mjestu gdje su ustaše pokopali Cesarca partizani daju pokopati Cerovskoga i tada počinje njihov zagrobni dijalog. Kosturi se spomìnju, reklo bi se galgenhumorno, pa su čak u tom drugom, podzemnom razgovoru 'na ti', mada su i dalje duboko, do kosti, nepomirljivi, ali nekako su ipak mekši u stavovima. Pisac im više ni ne spominje imena - oni su zračna sjena, Cesarec i zemljana sjena, Cerovski.

Te sjene dijaloški samo razglabaju smislove svojih života u zlehudu vremenu. Tako zračna sjena u zadnjoj replici zemljanoj sjeni onda poručuje, ali danas svima nama živima, da: 'Osim našim upopriječenim kosturima taj grob nijednim svojim obilježjem nije kršćanski, a ipak sam ja u njemu postao tvoj stup, a ti moja poprečna greda. Zemlja pod kojom ležimo učinila je da sami, i ne hoteći, za sva vremena tvorimo svoj grobni križ, doduše duboko skriven u zemlji, ali možda je tako i bolje. Jer iznad nas niti ga ima niti će ga ikada biti.'

Posljednje poglavlje Mirićeve umjetnosne književnine naslovljeno je 'Autobiografski fragment umjesto bilješke o piscu' i kao Proslov jednako je integralni i sinkretički dio djela 'Cesarec smrtimice'. U tom finalu autor uz uobičajene životopisne elemente razlaže i osobne, bazne filozofijske postavke, metafizičke kategorije smrti, bivstva, ljepote, dobrote i istinitosti. U tom dijelu interpoliran je i sjajan ogled o dizajnu nacizma na primjeru znaka SS, loga, reklo bi se danas, i vermahtovske odore. Ta rasprava o oblikovanju dokazuje da estetsko savršenstvo nije i dobro samo po sebi nego može biti i oblik savršenog masovnog ubilačkoga stroja.

I tako. Knjiga 'Cesarec smrtimice' Milana Mirića snažna je riječ o smrti u životu i životu u smrti. Moćna novina u hrvatskoj književnosti.