INTERVJU: IVAN HERCEG

'U rezigniranu ljubav nemam povjerenja'

10.02.2014 u 10:30

Bionic
Reading

S Ivanom Hercegom, najlirskijim pjesničkim glasom književne generacije devedesetih godina, razgovarali smo o poeziji, ljubavi, osamljenosti, jezičnoj kakofoniji i 'zadnjem jeziku' liričnosti povodom objavljivanja njegove nove zbirke poezije 'Kad će doći Babilon'

Ivan Herceg, pjesnik, prozaik i urednik, rođen je 1970. u Krapini. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je hrvatski jezik i književnost. Živi u Zagrebu i radi kao redaktor u Jutarnjem listu. Izvršni je urednik u časopisu Poezija, urednik u Biblioteci Poezije i suorganizator HDP-ova književnog festivala Stih u regiji (SUR).

Predstavljanje nove zbirke poezije Ivana Hercega 'Kad će doći Babilon' (HDP, 2013) održat će se u ponedjeljak 10. veljače u 20 sati u zagrebačkom cafeu U dvorištu (Ulica Jurja Žerjavića 7/2).

Sudjeluju: Ervin Jahić (urednik), Davor Šalat (kritičar) i Ivan Herceg.

Glazba: Nina Romić

Pjesme su mu prevedene na poljski, makedonski, mađarski, slovenski, bugarski, rumunjski, španjolski, kineski i engleski jezik. Uvršten je u preglede, panorame i antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva.

S autorom smo razgovarali o njegovoj novoj zbirci poezije 'Kad će doći Babilon', u kojoj 'i dalje u potpunosti ostaje na terenu svojih opsesivnih tema i atmosfera: aktualne ljubavi ili aktualizirane bivše ljubavi - i to u vidu tjelesne i duhovne erotike, čovjekove konstitutivne osamljenosti i nemogućnosti potpunog sjedinjenja čak ni s ljubavnim partnerom, kozmičke ljepote koja, kao i svaki Rilkeov anđeo, često biva strašnom'.

U Biblioteci Poezije Hrvatskog društva pisaca objavljena vam je nova zbirka 'Kad će doći Babilon'. Kako biste je odredili s obzirom na vaše dosadašnje knjige pjesama?
Nova je knjiga nastavak mojega bijega od 'stvarnosnoga' poetskog sloga, u kojem sam prvim dvjema knjigama donekle, barem naraštajno, participirao. U odnosu pak na pretprošlu i prošlu zbirku, 'Anđeli u koroti' i 'Nepravilnosti' iz 2004. i 2007, očit je odmak od naglašenoga simbolizma i eskapizma te 'dijalogiziranja' pjesničkoga subjekta. 'Babilon' je pokušaj istodobnog 'sljubljivanja' i suprotstavljanja onoga što uistinu znači ta riječ, dakle Božja vrata, i onoga što danas uglavnom podrazumijevamo pod tim pojmom, dekadenciju, grijeh, blud, izopačenost... Usto, riječ je i o želji da se iz jezične kakofonije prijeđe u zadnji jezik, zadnji pokušaj artikuliranoga govora u općem rasapu, makar i monološki, i u ljubavnom i društveno-socijalnom smislu.

Nekako je samorazumljivo da pjesnici pišu o ljubavi - to je za mnoge čitatelje možda i prva tematska asocijacija u vezi s 'pjesništvom'. Kad i sami pišete o ljubavi, osjećate li pripadnost takvoj utabanoj tradiciji ili neovisno o njoj slijedite vlastite slučajne tematske zaokupljenosti? Može li ljubav uopće biti 'slučajna' tema?
Da, vaša bi se prva tvrdnja pogotovo mogla primijeniti na mene jer me bije glas najlirskijeg pjesnika književne generacije devedesetih. Ljubav kod mene nipošto nije slučajna tema jer su njezina prisutnost ili odsutnost 'pokretači događaja' ili 'stvaratelji povijesti'. Što se tiče moje poetske strategije, ne bježim od književnih tehnika već ovjerenih u tradiciji, romantičarske atmosfere ili elegičnosti, primjerice, ali sve to radi dobivanja liričnosti modernog, umnogome tamnog, crnog tona što se upija u unutarnje i vanjske razvaline suvremenog čovjeka, svijeta u kojem živimo.

Je li uz ljubav uvijek vezana strast ili ljubav može biti i rezignirana? U ponudi mnogih drugih intenziteta i uzbuđenja, hoće li ljubav preživjeti ili će postati oblik ravnodušnosti?

U rezigniranu ljubav nemam povjerenja, a bojim se da ni rezignirana ljubavna poezija ne može biti dobra. Samo strast također mi ne imponira, jer je rušilačka, pa i osvetnička. No kao sastojak ljubavi ima i treba imati svoj smisao. Ljubav i ravnodušnost nespojivi su pojmovi pa se zato za ljubav ne bojim. Ne mogu joj naštetiti ni simulacije ljubavi, ni krađe, ni negiranje... Kao ni pravoj ljubavnoj poeziji.



Ako je poezija 'prvi jezik', što bi bio 'zadnji jezik'? Kako se jezik nosi sa suvremenom ponudom slika, spektakla...?

Poezija je za mene i prvi i zadnji jezik, samo što se taj zadnji jezik pretvara u šutnju, nijemost. Jezik svakako pati, jezik je osakaćen, njime se manipulira i laže. Kad se tome dodaju televizijska slika ili prostranstvo interneta, dobivamo savršenu mučninu. Ipak, jezik, i kada nestane, ne može izgubiti jer stvara pamćenje. To pamćenje je, među ostalim, poezija.

Kad je tijekom dana najbolje čitati poeziju - je li ona, kako bi se očekivalo, noćno biće? A s obzirom na životnu dob, mogu li mladi ljudi 'razumjeti' suvremenu poeziju?
Poezija se može i zapravo treba čitati uvijek, u svako doba dana i noći. Bilo po jedan stih, bilo pjesmu, koja onda može biti jednodnevna 'spasonosna' mantra, bilo cjelovite zbirke, u tišini, kao 'noćno biće'. Teško je reći što pojedinac može ili bi morao razumjeti u stihovima nekoga suvremenog pjesnika. Mnogo toga, dakako, ovisi o iskustvu, obrazovanju, predznanju, no i mladi mogu čitati suvremenu poeziju, pogotovu autora najmlađega naraštaja, jer im je ona često vrlo pristupačna, recimo tematski, što je dobar mamac.

Je li prošlo vrijeme 'revolucionarnih' promjena u poeziji ili se i dalje javljaju pjesnici koji donose potpuno iznenađenje?

Mislim da 'revolucionarnih' promjena u tom smislu više nema, no svakako ima novih zanimljivih pjesničkih glasova, od Marije Andrijašević i Kristine Kegljen do dobitnika nagrade Goran za mlade pjesnike 2013. Stipe Odaka. Naravno, izostanak radikalnijih strategija ne znači da je poeziji otupjela oštrica, kao što nam to sugerira većina medija svojim ignoriranjem. Dapače, poezija je danas, među ostalim i kao prostor slobode, važnija nego ikad.

Jedan ste od urednika časopisa Poezija. Što se događa s njime, preživljavate li?
Časopis Poezija ne posustaje, bez obzira na sve, bez obzira na nedostatnu potporu mjerodavnih institucija koje bi i inače za kulturu trebale izdvajati mnogo više. Umjesto toga, svjedočimo tome da kasica prasica Ministarstva kulture postaje sve mršavija i mršavija. Usporedo s time, glasovi političara koji se kunu u to da nas samo kultura i znanje mogu spasiti postaju sve glasniji. U Poeziji se dakle trudimo održati kontinuitet i kvalitetu, osigurati dobre stihove suvremenih hrvatskih pjesnika, dobre prijevode te intervjue sa zanimljivim i relevantnim autorima. Nedavno smo objavili i novi broj, ponovljeno, dopunjeno i prošireno izdanje antologije zadnjih dvadesetak godina hrvatske poezije na engleskom jeziku u izboru glavnog urednika Ervina Jahića, 'When the World Was Ten Years Old'. Takva su izdanja važna ponajprije za predstavljanje suvremene hrvatske poezije u inozemstvu, na različitim festivalima i skupovima posvećenima literaturi.

Usto, u Biblioteci Poezije, koju uređujem s Jahićem, dosad smo, u pet godina, objavili više od trideset naslova, uglavnom pjesničkih knjiga hrvatskih autora. U nedavno izišlom kolu, primjerice, nove knjige Vesne Bige, Predraga Vrabeca, Zorana Kršula... I na taj način pridonosimo tome da se poezija i pjesništvo održe iznad kaljuže u koju se naša svakodnevica, nažalost, sve više pretvara.

Postoje svjetski pjesnici koji se jako dobro snalaze u (međunarodnom) sustavu stipendija, poticaja, festivalskih nastupa... i zapravo sasvim dobro žive. Kako se naši pjesnici nose s procedurama tog sklopa priznatosti, reputacije, prevođenja, pojavljivanja u medijima i financija?
Ima pjesnika, i stranih i domaćih, koji dosta dobro prolaze kad je o tome riječ, koji su se za to na neki način izverzirali, možda i stvorili krug prijatelja i poznanika preko kojih, npr., mogu biti sudionici na mnogim festivalima. No što se tiče dobrog života na taj način, ili na taj račun, i eventualno zarade, nisam baš siguran, barem kad se radi o hrvatskim pjesnicima. A neki od naših poznatih i dobrih pjesnika i pjesnikinja osvojili su i nagrade na pojedinim inozemnim festivalima – Sonja Manojlović, Dorta Jagić, Lana Derkač, primjerice. Više je zanimljivih i velikih pjesničkih festivala, a spomenut ću samo one u Berlinu, Poesiefestival, i Rotterdamu, Poetry International, na kojima sam, među ostalima, svojedobno i sam sudjelovao. Na njima mi je važnije od ičega drugoga upoznati nove pjesnike iz drugih zemalja, urednike časopisa te uspostaviti kontakt i suradnju.

Preporučite nam nekoliko svjetskih ili domaćih pjesnika koje bismo morali pročitati 'prije nego što'... upalimo televizor, recimo.
Vrlo kratko, preporučujem dvije nedavno objavljene izvrsne knjige: 'Negdje' hrvatskoga pjesnika Danijela Dragojevića i 'Nevidljiva ruka' poljskoga pjesnika Adama Zagajewskog